Promatram svijet očima djeteta koje u meni još uvijek živi. Zaustavljam se na platformama tramvaja koje drevni pjesnici nazivahu čežnjom, žudnjom, ljepotom, lakoćom postojanja. Prisjećam se vremena poezije ruža i oluje srca, volim to ludo vrijeme istinskog postojanja u tugama koje nisu bile tuge, u zagrljaju plavičaste svjetlosti koja je najavljivala mladost punu ružinih mirisa i zrelost punu lakoće postojanja u snu koji još uvijek živim. Oduvijek sam volila plavu boju, uranjala sam u baršun neba i drugovala sa mjesecom, koračala sam tepihom nezaboravka posatajući vjerna sebi i svojim osjećajima. Samo nekoliko tamnoplavih slika mute tu kristalnu sliku života koji živim. Tamnoplava sjenka bez sjaja, sjenka nečeg neobjašnjivog se bila nadvila nad sretan trenutak postojanja. Zagrljaj demona skrivenog u plavu boju vjernosti je gušio dušu, gnječio već ranjeno srce, krao san. Tražeći utjehu za tugu koju sam osjećala zbog dijagnoze koja je nagrizala dušu dječaka očiju boje sna, zalutah u plavoj magli vječne obmane, izgubih se u magiji sotonskog osmijeha i lažne ljubavi bez pokriča. Koračala sam stazama bez putokaza, a nebo se gubilo u vatri paklene bolesti i uvlačilo me sve dublje u ralje plavoga demona. Sjećam se noći pune tuge i snova raskomadanih, zgaženih, bačenih u eter. Međuljudska ljubav je korištena u grotesknom ogrtaču laži, a suosjećanje je bilo izobličeno do karikature. Inercija bjesa davala je svakoj riječi snagu rafala i ubijala poštovanje. Noć je tutnjala sukobom taština. U slijepoj ulici nepostojanja svijetlo nad svijetlima, mudrost skrivena u pitanjima bez odgovora, najavi novo svitanje.
Zavoljeh tugu, tišinu i unuarnje krvarenje, zatvorih pore da ne prosikću bjesom, vratih se u zagrljaj mjesečeva sjaja, u vrijeme herojskih zanosa i vidjeh čudo sjevernog neba, svjetlosni zagrljaj duše i materije. Osjetih snagu unutarnjeg sunca, progledah srcem, osluhnuh dušom melodiju starih snoviđenja. Demon se boji sunčane svjetlosti i njegov čelično- plavi zagrljaj izgubi snagu, kroz kristalnu prizmu svijesti vidjeh zrcaljenje aurore borealis i oslobodih se kandži koje su kidale veo vječnog sna. Slobodna, da slobodna, siđoh sa stupa srama na koji me je privezao demon nitima svoje zlobe i zaplivah rijekom vremena, rijekom mirisa i zvukova stvarnoga, rijekom boja satkanih iz svjetlosnog zagrljaja u kojem se krije istina o ljubavi. Napustih zauvijek svijet u kojem se slavi snaga plavoga demona i njegov nevidljiv, ali snažan, opasno snažan čelično- plavi zagrljaj. Vratih se u život obasjan plavićastom svjetlosti djetinjeg vjerovanja, povjerenja i vjernosti vječnoj ljubavi i čovjeku u čovjeku. Kada danas čitam svoje drevne misli pretvorene u stih ispisan slovima pohlepe smiješim se, kada vidim da su ti moji drevni osjećaji pronašli mjesto u jednom zborniku od ove godine i da se zrcale iza meni stranog imena, osmijehujem se i sretna sam, uistinu sam sretna da sam se u dubini duše oslobodila tog plavog zagrljaja, da mi njena pohlepa više ne nanosi boli. Stara izreka glasi oteto prokleto, ja ju danas još jednom pretvaram u Kristove riječi, oprostimo toj nesretnoj duši, jer ona još uvijek nezna što čini, ona je uistinu neopasna, ona tek hrabrošću ustrašenog demona podkrada tuđe snove.
Kolaž satkan od stihova iz zbirke pjesama "Odakle dolazi ljepota" Dijana Starčević, Zagreb, 1987.
i jednog ružnog i tužnog osjećanja osjećaja iz nedavne prošlosti.
Slike Gilbert Williams.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://utjelovljeni-um.blogspot.com/2010/02/osuda-i-oprost.html
http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-120.htm#408
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen