taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Freitag, 24. September 2010

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u sedefastoj školjki spoznaje.





Svako svitanje mi jutarnjim zvijezdom sa istočnog neba iskre sreće daruje, onu daleko blisku, tajnovitu svjetlost koja se u mojoj duši gnjezdi i do sutona svojim sjajem u mojoj svijesti caruje. Treperava i još pomalo snena ona u klijetkama srca kapljice krvi u kristale pretvara, život u toj tajnovitoj rešetki budi i nježnim nijansama boja, simfonijom univerzuma još uspavanom umu šapuće, osjeti snagu leptiraste galije, ona u tijelu novo praskozorje rađa, u tebi, čovječe u čovjeku, nova zora sviće. Draguljima tog čudesnog trenutka ona, boginja ljubavi, mitska kraljica bisernog oblutka svojim treptajima pozdravlja sunce koje izranja na horizontu spoznaje, miluje nebo koje ljubavnim zagrljajem duše i materije kiti mladi dan, a duša i tijelo u tom nježnom sjedinjenju otvaraju okna duše i vječno blagu dušu eteričnog trenutka u nutrinu mog, misaonom energijom, osviješćenog bića puštaju. Zlaćane spirale, ti treperavi znaci mojega genoma, nutrinom se šire, a leptirići uma probuđeni tom čudesnom moći, razbijaju tišinu protekle noći i skladaju ljubavnu baladu kojom me, u svakom jutrenju, sa cijelim svijetom mire. Božanska geometrija izranja iz vječnog sna i stvara kristalnu piramidu, arhitekturu prostor- vremena u kojem svjesna trajem. U unutarnjem svemiru tada, kao zvijezde sjajne, zaiskre moga neba oči, ideje iz drevnog znanja iznjedrene me nose kroz svjetlosnu dimenziju, odaju mi nove istine, potvrđuju stare životne tajne, dokazuju da u sretnom trenutku za čovjeka ne postoji nikakvo izgubljeno vrijeme.




Leptirići lepršaju pred zrcalima uma, slijetaju na zvijezde, te čudesne svijesti moje kristalne cvjetove i na krilima svojim šire svjetskog znanja prah, skladaju svjetlosnu muziku u dubini duše i plesom svojim me svakodnevno odnose u nove spoznaje. U sutonu svakom sa zapada mi se večernjica smiješi, iskrice sreće skuplja u tjelesno vreteno da leptirići do jutra tkaju nove svilenkaste niti za mrežu novih spoznaja, to čudesno tkivo u kojem će se iskriti nove, u zagrljaju znanosti izrasle, ideje. Promatram kako se opet pale lampioni noći, osluškujem melodiju satkanu od zvjezdanog praha, to zvijezda ljubavi tijelu, od hektike života umornom ali zbog zagrljaja znanosti i vjerovanja sretnom, uspavanku svira, dahom svojim gasi oči nutarnjeg neba i milovanjem svojim smiruje u zrcalima svijesti uzdrhtalost neurona, poetskim imenom krštenu kao lepršavost uma moga leptira.

Kolaž sastavljen od stihova iz zbirke pjesama "Odakle dolazi ljepota" Dijana Starčević, Zagreb, 1987.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Izlog snova" str. 37.
poglavlje "Utjelovljeni um" str. 55.

http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://velika-gala-predstava-blogspot.com/

Keine Kommentare: