Napisala sam davnu ovu ispovijest moje snene duše, napisala sam je uzdrahtala srca na obroncima sna i jave, na obroncima straha i sreće, u zagrljaju sutona i zore, u uzdrahtalom srcu koje nikada nije prestalo vjerovati u ozdravljenje, jer njegova duša je rajski vrt pun mirišljavog cvijeća ljubavi. Lutala sam starim snovima, nezaboravljenim snovima iz vremena oluje ruža. U davnim misaonim slikama se zrcali moje uzdrhatalo srce i ja slavim još jednu pobjedu, pobjedu nad strahovima od sljedećeg odlaska u susret sa istinom. Njegovo srce je rastopilo led nepostojanja, pobijedilo neman koja je pokušavala rastrgati zagrljaj duše i tijela. Zbog slavlja osjetila, zbog predivnog osjećanja osjećaja ljubavi, zbog spoznaje da je ljubav najbolji medicus duše, njemu iz duše pune treprave sreće, njemu srcem srcu ponavljam izričaj mog djevojačkog srca odjeven u odoru zrelosti i svilenkast svjetlost novih spoznaja. Onda sam se pitala odkuda dolazi ljepota, danas znam da ljepotu nosimo u sebi, da ona izvire iz vrtnje vrtena sretne duše.
Ti još uvijek govoriš glasom svjetlosti, šapućeš tišinom tek procvalih cvjetova ljubavi, dodiruješ me treptajima leptirovih krila, miluješ me svojim godinama, uspavljuješ me svilom kose koja kao mjesečevo srebro ostvalja tragove u oceanu snova. Volim pepeo proteklog vremena oko tvojih očiju, volim tvoje trepavice taj čarobni veo iza kojega se tek naslućuje dubina tvoga pogleda boje zlaćanog sunca tvoje duše , volim rosu na obroncima tvojih misli koje se kao vlati trave prostiru poljima mojeg trajanja u snu. Tvoje oči su more svitanja na hridi na kojoj stoji hram iz čije nutrine skupljamo blago istinskog vjerovanja. Volim sjenke oko tvojih očiju, volim simfoniju boja koji odaju osmijehe i svjedoče neprolaznost svjetlosnog zagrljaja vremena koje prolazi i ostavlja tragove na licu koje ne stari. Nebeske ruže u kutevima tvojih očiju, mirisi na obroncima tvojih usana, balzam na tvojim dlanovima, baršun u tvojim dodirima očarava me ljepotom ovog Edenskog vrta naših istina.
Danas imam dva lica, jedno je satkano od tužnih sjećanja, a drugo izrasta u ovom sretnom trenutku iz nježnosti tvojih pogleda odbacujući breme drevnog umora. Noćas volim tvoje ruke pune dugotrajnog traganja za suncem, volim žubor sa izvora tvoje duše, volim kada tvoj glas u noćima kao ova klizi nečujno preko bijelog mramora, a mjesec miluje more prozirnim prahom svjetlosti. Gledam kako zvijezde počivaju nad ponorima noći, a otok sreće se iskri u oceanu bezvremena. Osluškujem valove laveža pasa lutalica izmješanih sa svjetlosnom sonatom koja opojna kao san, dopire do zatona srca u kojem se usidrila leptirasta galija moje duše.
Kolaž satkan od stihova iz zbirke pjesama "Odakle dolazi ljepota" Dijana Starčević, Zagreb, 1987.
http://sretan-trenutak.blogspot.com/2010/04/volim-pepeo-proteklog-vremena.html
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen