Varijacije na teme, agonije, ekstaze i inicijacija duše u zagrljaju svjetlosnog doba.

Sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim, ja vječni lutalica, ja pustolov pred vratima sna u lijepim uspomenama uvijek pronalazim nove bisere na pješčanom žalu svjetlosne dimenzije prostor- vremena. Otvaram okna duše i promatram tu ljepoticu koja se nadvila nad ovaj trenutak spoznaje. Vladimir Kush je tu tajanstvenu dimenziju oslikao profilom predivne žene, Sofije, majke nad majkama. Svjetlosni zagrljaj, treptaj Kronosova oka, blješteća slika u galeriji uspomena. Uronjeni u zagrljaju tihog oceana želja, iznjedreni iz svjetlosnog zagrljaja snova, mi volimo svitanja u mirnim lukama davnih snoviđenja. Svjetlosno doba našeg postojanja u sutonima iskri purpurom umiranja dana, utaplja se u srebrenkastom sjaju noćnog skitalice, a san, čudesan, san, predivan san se uvijek iznova rađa i lakoća postojanja u zagrljaju svjetla postaje naša životna lađa. Mi u toj opijenosti od ljepote, mi drugačiji od drugih, mi sjedinjeni u svjetlosnom dobu unutarnje ljepote, ljubavnim sjajem okrunjeni puštamo tugu da u nekoj od zaboravljenih luka, kao prastara karaka leži. Sunce obasjava još uvijek dvorište naše ljubavi, u predvečerje, sa zapada. Spustimo se u jednom sutonu u dvorište uspomena, volimo se bez prošlosti, bez budućnosti u zagrljaju naših nezaboravljenih snova.



Naša sreća, naša uzdrhatala duša leptirastom galijom nas novim snoviđenjima odnosi svjetlucavim tragom, melodijom svjetlosnoga doba u prostranstva nova i mi se utapljamo u tom čarobnom zagrljaju neba, zagrljaju snova, zagrljaju samo sretnom srcu znanom. Na vrednosnoj vagi naših osjećaja se ne slaže blago, ne iskre dragulji, istina se u kapljicama životnoga slapa bljeska, ispire svake tuge trag i uranja u Venerinim zlatom optočen sretan strenutak, u ovo ovdje i ovo sada. U svitanju svake nove zore, sunce nas u zagrljaj zove, u svjetlosno doba, u beskrajne ljubavi more u kojem se kao biseri zrcale kapljice naše sreće. Izdignuli smo se iznad obala neznanja, izgradili sebe u svjetlosnom zagrljaju drugih bića, pa iako to ponekad zvuči kao davna bajka, iako se pričinja da je sve tek dušom izmišljena priča, mi osjećamo lakoću postojanja u svjetlosti vječnoj koju nam je darovala drevna drevne mudrosti majka. Leptiri lepršavih krila u našim dušama se gnjezde, lakoćom sokolova leta čovjek čovjeku s neba skida zvijezde, u zagljaju svjetla ljubav svoje bisere skriva i golubicom mira nam šapuće drevni stih iz balade snova, stih kojim nam postelju od kapljica sreće sprema, koljevku u kojoj se život uistinu sniva, tajnovitu Proustovu galiju punu neprocijenjivog blaga.

Kolaž sastavljen od stihova iz zbirke "Odakle dolazi ljepota" Dijana Starčević, Zagreb, 1987.

http://umijece-vremena.blogspot.com/