"Postoji li taj Aleph u srcu jednog kamena? Da li sam i njega vidio kada sam vidio sve što postoji, a zatim zaboravio? Naša svijest je podložna djelovanju zaborava, djelovanju tragične erozije godina i ja se mijenjam i zaboravljam lik Beatriče." Aleph, Jorge Borges.
Bila je predivna Nimfa, bila je grčka vila, bila je, kako sama grčka riječ kaže, pupoljak ruže, pupoljak kozmičkog cvijeta. Leta majka blizanaca Apolona i Artemide, majka boginje koju srećem u snovima, je bila mučenica koju protjeraše zle namjere sa zemlje i sa neba ostavivši je na plivajućem otoku. Bila je rodilja u bespuću oceana svijetlosti i rijeka zaborava u svijetu tmine. Leta je kapljicama sebe same oslobođala duše od zemaljskih sjena i puštala ih u bezvremenost kristalno jasne i spremne da prihvate trenutke vječnosti. Ponekada poželim zaroniti u legendu i popiti vodu iz tajnovite rijeke, poželim nemoguće učiniti mogućim, dušu i svijest pretvoriti u tabulu razu i na tom neispisanom pergamentu zvjezdanim slovima pisati bajku o životu u sretnom trenutku postojanja. Bez sjećanja osjećati mirise misli koje cvijetaju kao pupljci među tek izrastajućim vlatima trave. Želim osluškivati kako drveće raste i veseliti se kao dijete svakom novom zvuku u krošnjama svijesti. Ne želim više izvlačiti potonule rečenice iz oceana pamćenja i slagati misli riječima koje već polako gube sjaj novorođenčadi. Pričnja mi se da je sve već izrečeno, sve već napisano, milijarde bisernih niski se kriju u stranicama knjiga, milijadre misli lebdi kozmosom i isprepleće se u muziku vječnosti. Pokušavam ne misliti, ne osjećati, ne gledati, ne slušati, ne mirisati ali u vijugama moždane mase leptirići neprestano oplođuju sjemenke proživljenih trenutaka i povezuju ih u mrežu pamćenja. Na stazama tog unutarnjeg bespuća susrećem misli ogrnute bojama sjećanja, poškropljene mirisima pamćenja, a zvukovi ostavljaju tragove nota i violinskih ključeva u kajdanci svijesti. Sivi oblaci, plavetnilo neba, vjetar u kosi, kristalne suze u oluji trenutka sve je to deja vu efekt, već viđeno, već doživljeno, već milijardu puta odjenuto drugim osjećajem, oblikovano drugim izričajem.
Zamišljam tajnovitu Nimfu na obroncima svijesti i pričinja mi se da tužna sjećanja pretvara u bijele golubice i pušta ih da nestanu u beskraju, da u vrtnji nebeskog vretena tugu pretvaraju u kristalne suze neba u kojima će se zrcaliti samo sunčana svjetlost sretnih trenutaka.
Tada ljubav izranja uvijek kristalno jasna iz Lete, ljubav ta tajna droga koja nas opija i odvodi uvijek u novi doživljaj trenutka, uvijek u novi svjetlosni zagrljaj, uvijek u novu sonatu od snova, jedino ljubav govori uvijek drugačijim jezikom, piše pjesme drugačijim bisernim slovima, slaže uvijek nove misli i pretvara ih u uvijek novi, uvijek ljepši osjećaj.
Uranjam u taj čarobni izvor novog rađanja, sjećam se Anđela čuvara koji me je šaputavom svjetlosti uveo u zaborav i osjećam da moj um, u svakom novom trenutku, postaje tabula rasa, neispisana ploča, da u svakom novom treptaju oka izranja iz tajnovite rijeke zaborava, uranja u zagrljaj Uriela, Anđela vječne svjetlosti i kristalno jasne duše uranja u novi zagrljaj ljubavi.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://sretan-trenutak.blogspot.com/2010/05/leta-rijeka-zaborava.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen