Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u anđeoskoj kupki.

Postoji, da, uistinu  postoji negdje u dubini svjesti, negdje daleko u maglovitim daljinama duše, negdje visoko na hridima sjećanja, negdje u zagrljaju vječnih snoviđenja, da, tamo u paperju mekom, u bjeličastom oblaku davnih uvjerenja, iz kristalnih niti osjećanja osjećaja, nevidljivom rukom davno danih obećanja u uspomene uklesan anđeoski izvor iz kojeg se izlijeva žuborava melodija vjerovanja. Osluškujem romor koji eone broji, čujem šaputavi glas anđeoskog prabića koje svjetlosnu dimenziju našeg postojanja kroji. Kapljice su iznjedrene iz Mnemozine rijeke, satkane od zvuka nebeske harfe titrajućih struna, u njima ljubav bezvremeno vjekuje, blješte svjetlošću satkanom od Venerinog zlata, od ljubičaste pjene stvorene od mjehurića sreće vriju na portama srca i postaju vječna anđeoska kupka utkana u titraje klatna našeg unutarnjeg sata. Ta svjetlosna fontana, u kojoj ljubav nad životom bdije, se u beskraju svijesnosti krije, taj svjetlosni zagrljaj pun neprocjenjivog blaga, satkan od snova, isprepleten sa srcem svakog zanesenjaka ostavlja u svijesti anđeoski trag. S ljubičastim velom svoje godine trenutcima sreće odijeva i sanjarima poklanja svjetlosnu dimenziju utkanu u bisernu nisku iznjedrenu iz sedefaste školjke na pješćanom žalu vječnog postojanja. Treperava vrulja vrije u nedohvatnim visinama ljudske spoznaje, diše strunama vremena, odkucava trenutke kapljicama rijeke bez povratka, budi se ritmom spiralnog svitanja, uranja u sutone vrtnjom zlaćanog vretena, sniva lepršavošću ljubavnog beskraja i zvjezdanim slovima bajku o tajnovitom labirintu kristalnih zrcala, o Anđeoskom izvoru u nama samima, svima nama, iz trenutka u trenutak, iznova piše.

Slika, Gilbert Williams.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://sretan-trenutak.blogspot.com/2010/04/aneoski-dvorac.html