Čovjek je iznjedren iz ljubavi, iz zagrljaja suprotnosti i rođenjem nježan i krhak, lijep i čist, kose svilene i orošene kao latice tek procvale majske ruže, ruku sličnih plavom nagovještaju zore, s nogama od ljiljana koji njegovo aristokratsko mjesto u beskraju svemira potvrđuju, jer čovjek u čovjeku je rođen slobodan. U univerzumu svijetlosti on postaje prostor svjetla, duša svijetla, tijelo svijetla, zvuk svijetla, boja svijetla. I zauvjek ostaje beskrajni krajolik svjetla, čudesni pejsaž svijetla, panorama svijetla. Čovjek je rođenjem blistavo jasan i zračeći, proziran i mnogobojan, neomeđen dimenzijama, rođen u mnogodimenzionalnosti, on svjetluca neprekidno u vječnom pokretu, titra u vječnoj simfoniji svjetlosti i boja. Čovjek ta čudesna oaza u beskraju svemira, fatamorgana na ravnicama žeđi, iskra u globalizaciji spoznaje, zagrljaj boja u vječnom spektrumu duginih boja, svijetlo u svjetlosnom zagrljaju neba. Duga taj biblijski most između neba i zemlje, veza između Boga i čovjeka, potvrda drevnog vjerovanja, drevna spoznaja, drevno dokazivanje stvarnih odlika čovjekova postojanja u univerzumu, njegova sudjelovanja u univerzumu svjetlosti. Iz duginog spektra rođen, čovjek svojim svijesnim postojanjem u vječnom svjetlosnom zagrljaju dokazuje sobom i u sebi postojanje uverzuma boja, prostor plavo svjetlo, vrijeme ljubičasto svijetlo, voda bijelo svijetlo, zemlja žuto svijetlo, vatra crveno svijetlo, vjetar zeleno svijetlo. Treperavo svijetlo izraslo iz izvora svijetlosti nad svjetlima, svojom refleksijom u susretu sa beživotnom materijom i bezvremenom svijesti od početaka svijeta svjetlosnim slovima piše poeziju o čovjekovom postojanju u univerzumu. U antologiji kozmičke poezije, u tajnovitoj knjizi svemirskih zakona, u vrtlogu nebeskog vretena, u zagrljaju duše i materije čovjek u čovjeku je središte svijeta i nosi cijeli svijet u sebi. Samo istinsko znanje nas može uvesti u spoznaju tih zakona i onda možemo osjetiti doživljaj izrastanja i sudjelovanja u širenju svijetlosti i uistinu osjetiti da smo tek zrnce zvjezdane prašine, tek zrnce pjeska velike Sahare, tek kapljica vode u oceanu sna, tek dašak vjetra u zagrljaju beskraja, tek iskrica vječnoj vatri života, da smo slobodni rođeni i da smo zauvijekslobodni i sretni.
Čovjek, ja, ti, ona, on, mi, svatko od nas živi u svitanju, u zenitu, u sutonu, u suzama neba i bljeskanju munje i gromovima neba, zagrljaju svjetlosti i zvuka, vatre i vode, pjeska i pjene. Čovjek, to čudesno zrnce zvjezdanoga praha, je jedino zrnce koje je u evoluciji dobilo svijest i mogućnost spoznaje te vječne svjetlosne simfonije života i svijesnog sudjelovanja u njenom trajanju. Čovjek u čovjeku je moć sadašnjeg trenutka, snaga ovoga ovdje i ovoga sada, čovjek u čovjeku je jednostavno LJUBAV.
http://sto-je-zivot.blogspot.com/2008/01/o-srei-i-ljudima.html
http://fenomenologija-sna.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen