Četverodimenzionalna samospoznaja je proces čovjekovog poimanja sebe sama i to svjesnim a često i nesvjesnim proživljavanjem spiralne dinamike osjećaja i misli, bez znanstvenog pristupa tim procesima. Mogli bi reći da se proces čovjekove emocionalnosti, iako cijelo vrijeme uvjetovan poticajima iz okoline, ipak odvijao čisto slučajnim susretima vječnih suprotnosti u kvantnom svijetu ljudske svjesti, njihovim uzajamnim upoznavanjem i zajedničkom težnjom ka ostvarivanju, tim putem novo otkrivenih, mogućnosti. Uranjanjem u ono najintimnije u sebi čovjek ulazi u svijet kozmičkih zakona, u svijet u kojem se zrcale svi njegovi grijesi, sve njegove počinjene greške, sva njgovom krivicom prouzrokovana nesretna stanja duše. Tek oni koji svjesno prožive i dožive proces samokritičnosti osjete postojanje čovjeka u sebi, onog pravednog sudca koji neokrivljuje druge za samom sebi nanesene boli. Tada čovjek u čovjeku pobjeđuje i guši sve zle misli, sve loše namjere, sputava svaki pokušaj nanošenja boli drugome, spriječava donošenje optužbi, čovjek u čovjeku piše zvjezdanu poeziju njegovog unutarnjeg svemira, piše o sebi, a ne o drugima, voli sebe da bi istinski mogao voljeti cijeli svijet.
Dok se gase oči neba u beskraju punom milosti,
izlazim još snena pod koplja dnevne svjetlosti.
Tren, treptaj oka, istina, ljubav, anđeoski dah,
iskričavo zdanje ili tek blagi zvjezdani prah.
Da li to nebeska harfe čudesnu sonatu svira
strunama od svile, treptajem maloga leptira.
Sretna duša u knjizi života upisuje biserna slova,
drevna iz sedefa školjke, iz beskrajnog neboplova.
Na svjetlosnoj stazi cvjetaju ruže, pupoljci se nižu,
šapati vječnoga života iz vrulje novim putima stižu.
To duša svojom sjenkom o ljeposti tajno romori,
srce olujama prijeti i kapljama sreće zbori.
Sunce miluje dragulj satkan od pjeska i pjene
i kao mačem prošlosti, tuge i nujne sjene,
raspliće Gordijski čvor, strah svojom svjetlošću ruši,
i srca jad i oka i nevolje na duši.
Nebo u kiši zlaćanog praha, iskri na djelove puta,
kojim biserna, snena, dušina sjenka luta.
U svojstvu emocionalnosti nema prave spoznaje struktura iz kojih nastaje svjesna spoznaja samoosjetilnosti. Evolucija emocionalnosti se ne može objasniti samo metodom introspekcije, nego je za njeno razumjevanje potrebno svjesno izazivanje dodatnih procesa. To su procesi stvaranja osobnih simbola kojima svoje stanje obilježavamo. Služeći se osobnim simbolima mi smo tek tada u mogućnosti, to subjektivno spoznavanje osjećaja u sebi, metodom introspekcije u sebi i objektiviziranjem, a onda ga stihom, smislenom poetskom rečenicom, humorom, nekim proznim tekstom, nacrtanom slikom, tonovima neke melodije i izraziti. Za objektiviziranje osjećaja se služimo metaforama kojima ga prvo prezentiramo sebi. Kao što su fizičari matematičkim formulama i izmišljenim konstantama uspjeli objasniti svijet atoma, tako bi čovjek za objašnjenje svoje emocionalnosti morao, posredstvom metafora i misaonih slika stvoriti svoj unutrašnji emocionalni jezik. Prevodeći unutarnji emocionalni jezik na ekspresivni mi smo onda u stanju govoriti o svojim osjećajima. Oni su zrcalo naše duše. Zaronimo u dubinu sebe i u dijalogu sa sobom otkrijmo svoje greške, rasvjetlimo tminu naših nesretnih stanja, zapitajmo se zašto je to tako.
Čovjek je najvažniji djelić kozmosa, čovjek je najljepši kozmički cvijet, čovjek je najsjanija iskra svjetlosnog zagrljaja neba, čovjek je sljubljen s prirodom, pa bi slogan "Vladati prirodom, ne znači raditi protiv nje, nego u skladu s njom, doživjeti i stvarno razumjeti njene zakone". Kvantna teorija o stvarnosti svijeta u kojem živimo nam govori da dva različita procesa, kada se sretnu u pravom momentu na pravom mjestu, djeluju zajednički. Suprotnosti tada postaju komplementarne, a one koje kompletiraju ljudsku samoosjetilnost su:
svijest- podsvijest
misliti- osjećati
razum- instikt
Spoznati osobnu emocionalnost, nezaustavljivi proces našeg vječnog nastajanja, znači svjesno sudjelovati u daljnjoj ljudskoj evoluciji. Naša istinska stvarnost nije očigledna, ona nije podjeljena na psihička i fizička svojstva, ona je naša svjesno spoznata emocionalnost, ona je vječni ples duše i njene sjenke, vječni sukob suprotnosti u nama, vječna borba dobra i zla u našim mislima, vječna igra anđela i sotone u nama, vječna i nezustavljiva bujica rijeke vremena, vječno sudjelovanje u održavanju plamena naše životne svijeće i jedna od bitnih dimenzija našeg postojanja.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen