Bilo je to davno u vremenu oluje ruža i poezije vode, bilo je na obroncima snova i jave u trenucima nutarnjih nespokoja, bilo je to onda kada još nisam svoj mali univerzum istinski osjećala. Lutala sam zamišljenim zvjezdanim stazama do zamišljenog kristalnog grada, tražila sam legendarnu Shambalu, uranjala u dubine osjetilnog oceana tražeći ostatke izgubljenog kontinenta i željela da me njegovi čuvari odnesu daleko od ovozemaljskog svijeta. Danas se sa sjetom prisjećam mojih kičasti misaonih slika, melankonija se budi kada prošetam virtualnom galerijom lepršavih Gilbert Williams djela. Tada više ne zatvaram oči, upijam svjesno njene vizije, uspinjem sa ka njenoj Shambali, lebdim njenim vilinskim svijetom i vraćam se lijepim uspomenama, bajkama, legendama i pričama s kojima sam rasla.
Uspoređujem moje mašte djela sa njenim umjetničkim kistom i koračam dvorcem koji zidova nema, prolazim kroz zvučne zidove sanjanih balada, osluškujem zvuke anđoskog glasa, lebdim s oblacima, hvatam zamišljenu pjenu, dodirujem vilinsku sjenu, dozvoljavam umu da se kao njeno more talasa, gubim se u naslikanoj izmaglici i zahvaljujem na tom predivnom snu slikarici sanjalici. Njene slike se dugo zrcale u svijesti, javljaju se u snovima, osjećam ih u tijela moga kristalima.
Često se pred svitanje još uvijek snena izgubim u Aurorinom hramu, pozdravljam čudesnu boginju koja otvara širom vrata dolazećem danu. S neba kaplje Aurora borealis i svjetlosnim slovima se u svijesti nova istina piše. Budim se sretna, oplemenjena lakoćom postojanja u vječnom snu i osjećam da u dubini moga malog kozmosa blješte kristali, da se u njima zrcale drevna Shambala, legendarna Atlantida, da u meni Anđeli i vile žive. Danas tražim istinu u sebi, danas u dubini sebe pronalazim sve ono što je umjetnica umijeća slikanja snova svojim divnim izričajem naslikala.
slike, Gilbert Williams.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen