"Čovječe upoznaj sebe" je pisalo na ulazu u proročište u Delfima podno Parnasa. To je svetište Apollon oduzeo Posejdonu, ocu demona i pretvorio ga u sastajalište Muza, majki svih zemaljskih ljepota. Na ulazu u svetište je sjedila proročica Pitija. Iako je to bilo u vrijeme kada su vrednovani muški umovi, svečenici su govorili Ptijinim mislima i upozoravali na važnost unutarnjeg doživljaja, na spoznaju osjećaja koji su puno važniji od onoga što spoznamo vanjskim osjetilima.
Sposobnost umijeća življenja se krije u glavi svakog čovjeka u univerzumu njegova utjelovljenog uma. Okrivanjem te zatomljene sposobnosti mi otkrivamo i način kojim si otvaramo jedan od puteva ka ostvarenju umijeća ljubavi, najljepšeg doživljaja koji ostaje zauvjek pohranjen u našoj svijesti. To je jedini način da se oslobodimo demona koji se u obliku tuđih misli, odjeveni haljama Posejdonove djece, nameću našoj svijesti, jer Demon je jedini duh koji stoji iznad čovjekove sudbine i jedino probuđenim svojim Demonom možemo pobjediti prokletstva koja se šuljaju oko nas. Čini vam se da ovom izjavom dotićem tisućljećima otvoreno i diskutirano filozofsko pitanje. Ne neću filozofirati o umijeću života, ispričat ću vam jednu priču.
"Jedan čovjek je, iako nam ništa napisano nije ostavio u nasljeđe, pokrenuo i usmjerio svjetsku mudrost i svojim izgovorenim mislima obilježio pojam umjeće življenja. Živio je u vremenu prije rođenja Krista, u zemlji koju nazivamo koljevkom znanja i kulture. Rođen u tada već velikom gradu, pod suncem juga kontinenta, on je odrastajući zavolio njegove bijele ulice, trgove i ljude s kojima je razgovarao i razmjenivao misli do svoje smrti. Njega je zanimala mudrost o čovjeku, a ne mudrost o prirodi koja se širila izvan zidina grada. Tvrdio je da na poljima i među drvećem nemože ništa naučiti. Viđali su ga često kako satima stoji na jednom mjestu na trgu, utonuo u duboke misli. On je mislio o životu i živio ono što je mislio.
Drugi su pisali o njemu i zabilježili da je jednoga dana usklikuno:
"Ja znam da ništa ne znam."
Više od dva tisućljeća su njegove misli prepričavane i citirane, misli koje je on razmjenjivao sa ljudima koje je sretao na svojim lutanjima trgovima i ulicama. Njegova majka je bila primalja, pa je on svoj posao uspređivao s njenim. Želio je biti nešto kao primalja, samo pomagati pri porodu svjesne spoznaje koja je kako je on tvrdio dolazila samo iz dubine svakog pojedinog čovjeka.
"Ja neželim nikoga učiti životu, jer i ja još uvijek učim živjeti, učim od Vas." govorio je svojim sljedbenicima koji su vjerno zapisivali njegove misli. On se bunio i uzvikivao.
"Vi nesmijete učiti napamet ono što vam govorim jer to je dokaz da nemate svojih misli. Razmislite i zaključite sami, kao što to ja uvijek činim. Vjerujte u svoj um, svoju razboritost jer bez vaše svjesne spoznaje o sebi samome vam ni bogovi nemogu pomoći. " iznosio je svoje misli glasno i na koncu bio zarobljen i optužen da zaluđuje mladež i huli bogove. Presuda je glasila smrt.
Taj čovjek je spustio mudrost sa neba na zemlju, unio ju je u grad i kuće, pozivajući čovjeka da razmišlja o sebi i životu, da sam razlući što je dobro, a što loše za njega. Umro je ostavši vjeran svom načinu života, svojim mislima i svom karakteru. Drugi poslije njega su pokušali slijediti njegove misli, poistovjećivali svoje s njegovima, ali su tek oni koji su od njega uistinu naučili samostalno donositi zaključke bili njegovi istinski sljedbenici i živjeli njegovo toliko željeno umijeće življenja."
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja-dinaja.blogspot.com/2008/04/ljubav-i-demoni.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen