taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Dienstag, 21. September 2010

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u misaonoj slici staroga korza.





Od rođenja osjećam postojanje boginje lova u sebi. Sklad Artemidinog tijela se ponekad pretvara u morski val, postaje vodena spirala iz koje izvire druga spirala pa onda postaje ponovo veliki val. Boginjina spiralna dinamika postaje dio mene, koračam njenim lakim korakom i prisjećam se davnih vremena kada smo večeri provodili na gradskom korzu. Treptaji oka su tada bili odraz naše sreće, a trenuci su bili vječnost u koju smo vjerovali i na sebi svojstven način sudjelovali u njoj. U predvečerje smo se nalazili na početku trga koji nam se tada činio beskonačno velikim. Smijali smo se bez razloga i isto tako bez razloga bili sretni.
Pođite večeras samnom na stari korzo kojeg više nema u vašem ni u mom gradu. Nasmješimo se bogu stetnog trenutka, dotaknimo pramen njegove kose i krenimo do kraja trga, pa natrag, pa još jednom, još jednom, ponovimo to tisuću puta. Pogledajte dolaze i drugi, nadolaze i oni koji još tu nisu bili, nova lica, ali osmjesi isti, a pokreti slični. Svatko od nas u sebi nosi svog maloga boga koji ga vodi i ne dozvoljava umor, spriječava iskrivljenje kralježnice, ukočenje zgloba ili napetost mišića.
"Ruku na srce, ali uistinu se pitam, šta ova mladost večerima ovdje uporno traži. Cijelo vrijeme troše đonove i troše sate, da odu tamo i onda se vrate" govorili su naši stari iako su znali da su i oni u sličnim večerima provodili sate na promenadi.
"Što li se događa u glavama ove mladosti dok na sred korza valja u ritmu "Break dance" ili akrobatskog plesa" pitamo se mi danas i znamo da će se i oni jednoga dana isto tako iznenađeni zapitati: Zašto li ova mladost nepotrebno troši energiju?




Zaustavimo se u trenutku i doživimo svjesno onaj davno prošli treptaj oka, treptaj koji nikada nismo sasvim zaboravili, treptaj oka u kojem se zrcale utopije, bajke i drevno vjerovanje u snagu ljubavi. Tu ipak nešto postoji, ipak nisu bili prazni ti naši na korzu provedeni sati. Treptaj oka je mnogima od nas promijenio život, odveo nas na drugu stranu trga, poveo u zagrljaj, osvijestio osjećanje osjećaja ljubavi i prijateljstva.
Mi danas ne osjećamo svoje niti primjećujemo tuđe treptaje oka, rijetko se utapljamo u dubini pogleda, ne uranjamo u dubinu duše koja se zrcali u tim kristalnim oknima. Ritam uzbuđenja pri susretima kao da je zamro u nama, pa ne osjećamo ni ritam drugih i nemožemo se sljubiti s njim. Pored nas u kolonama prolaze ljudi, trenutak do trenutka se kotrlja, a mi ne primjećujuć njihove osmjehe, hrlimo u neko novo nepoznato sutra. No, mi danas hrlimo bez srca, jer bez osjećaja za ritam ne spoznajemo sretni trenutak pokreta u sebi, pa put ispred nas postaje mukotrpan i pun uspona i padova.  U mnogima od nas se javljaju strahovi od virtualnih neprijatelja, u svakom malo konkretnijem tekstu, u svakom misaonom sučeljavanju mnogi prelaze u napad, postaju tužni vitez koji se borio protiv vjetrenjača. Na taj način se u svakom čovjeku rađa osjećanje antipatije umjesto empatije. Iz takvih izljeva ljutnje se izlazi siromašniji, svojom krivicom, orobljen trenutcima sreće.
Koreografija naših pokreta je na gradskom korzu izrastala iz naših tek nadolazećih osjećaja. Prisjetimo se lakoće kojom smo koračali nadajući se da ćemo kod sljedeće runde ponovo sresti onaj alkemijski treptaj oka. Bili smo slobodni i sretni, naše glave su, nepterećene bremenom nepovjerenja, lebdjele iznad vrata, a naše oči su tražile dragi osmjeh na dugoj strani trga. Bili smo nepoterečeni zlobom, mržnjom, ljubomorom, taštinom, bili smo pupoljci kozmičkih cvjetova iz koji se širila dobronamjernost, žudnja, čežnja i želja za daljinama i širinama horizonta koji nam je život obečavao.
Artemida u meni mi govori da je to bio početak procesa duhovnosti u nama, lov na svjesnu spoznaju, nesvjesni pokušaj širenja horizonata u beskonačnost mladelačkog sna. To su bili osjećaji koje smo kasnije počeli svjesno pripitomljavati, smanjujući osjećanje osjećaja u sebi, ne osjećajući da smo tako uistinu počeli gubiti i svoje vrijeme. Probudimo uspavano dijete u sebi i tada ćemo vidjeti da nam Kairos, bog sretnog trenutka, nije okrenuo leđa, gledajmo umom, osjećajmo dušom, slušajmo srcem i spoznat ćemo ga u dolasku i mišlju dotknuti njegov pramen kose.

http://manu-propria-terapija.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=29298

Keine Kommentare: