Misao, ta malena iskrica iznjedrena iz univerzuma uma, blješteća zvijezda na unutarnjem nebu, ta malena kapljica koja se slijeva u bujicu riječi, u ponornicu koja se onda izljeva silovitim mlazom iz vrulje i nestaje u prostor- vremenu, gubi se u bezvremenu beskrajnosti. Izgovorena, napisana bjesom uma, ispisana mržnjom duše postaje svjedočanstvo, neizbrisivi trag u riznici sjećanja. Iza nje ostaju ožiljci na srcu kao škrape na hridima uz ocean snova. Ostaju bezglasna svjedočanstva bijesa, ljutnje, mržnje, nemilosrdna sjećanja na trenutak u kojem su izgovorene, napisane, poslane u eter. Misli prosute kao jesenjska kiša, tmurne i sive postaju suze na licu vremena, znakovi tuge, bola, nemoći. Pokušavam zaustaviti jednu jedinu, davno smišljenu i napisanu misao, pokušavam joj darovati oblik vilinskog bića, obdariti je anđeoskim glasom i pustiti je da izbriše sve, zbog nje prolivene, suze. To je misao koja se odnosila na mene i moju osobnost, misao ispisana vršcima prstiju meni nepoznate osobe, misao koja zrcali njenu sliku o mojoj duši, misao koju pročitah, misao koja me je zabolila, usjekla se kao oštrica noža u sjećanje, misao koja me progoni i uvijek iznova otvara istu ranu. Bezglasna misao, nemilosrdna misao, misao zatrovana bjesom, ljutnjom, mržnjom. Odgovorih u sebi, u mom unutarnjem svemiru na tu misao istom mjerom bjesa i ljutnje, odgovorih i osjetih olakšanje, ali par trenutaka kasnije osjetih sram, osjetih da sam izdala samu sebe, da sam samoj sebi ranila srce. A rijeka vremena teče u nepovrat, bez milosti mi promiću trenutci, gube se u maglovitom oblaku uzkovitlane savjesti izmješane sa taštinom.
Jedna nova misao me poziva da ispunim samoj sebi dano obečanje i ta misao vapi za ispunjenjem. Pretačem prošle trenutke kao vodu iz pune svijesti u praznu spoznaju, ponavljam misao do iznemoglosti, do umora, ubijam svijet, ubijam sjećanje, ubijam riječ po riječ, a one se opet kao kortljajuće staklene perle vraćaju u nisku koja mi se stisne oko srca i neda mu da zaboravi bol, uvredu, omalovažavanje. A onda pročitah knjigu "Iscjeljujući bjes" Ruth King
Naš se svijet umanjuje ignorancijom, naučenim neznanjem i krivim korištenjem bijesa. Rasna i klasna opsesija, konformizam, pohlepa, medijsko nasilje, politička korupcija, indiferentnost, rat, zlostavljanje siromašnih, zlostavljanje planeta, i zlostavljanje žena i djece su načini našeg društva da izrazi svoj bijes. Kada mrzimo, bez obzira na to mrzimo li nekoga ili nešto, zapravo ubadamo sami sebe u srce, ranjavo još više svoju već ranjenu dušu. Moramo postati svjesni da u svakom trenutku posjedujemo moć tog trenutka, moć koja nas oplemenjuje osjećanjem osjećaja, vodi nas putem na kojem učimo otpustiti, preobraziti bjes u nešto lepršavo i sneno, leptira svilenkastih krila koji našu svijest oplođuje peludom sreće. Tada sigurno ne štetimo sebi ili drugima. To je bila čudesna spoznaja teško prihvatljiva, ali nužna. To je proces koji ne izrasta iz krpanja problema, nije pokušaj eliminacije bijesa iz života jer bijes pri tome ne odlazi i mi ćemo se dalje nalaziti u situacijama koje ga drugi u nama izazivaju jer bijes je u nama, on je jedan od proizvoda našega uma, on je utkan u šifru našega genoma, on je lijek koji treba znati koristiti u pravim dozama i pravom obliku.
Ova odlična knjiga"Iscjeljujući bijes" je bila pozivnica za moje buđenje u najdubljim slojevima svijesti, buđenje u dubokoj ljepoti i širokoj lakoći postojanja. Slijedim misli proizašle iz ove čudesne knjige, uranjam u vrtlog mog nutrinjskog svemira, sjedinjujem se sa dinamikom nebeskog vretena, osjećam titranje zlaćanih spirala, iskrenje zvijezda na nebu spoznaje i doživljavam renesansu duše, opraštam sebi neznjanje i sumnju, opraštam da bih mogla oprostiti i nepoznatoj duši njenu misao koja me je mjesecima mučila.
Napustih hladnoću nepoznatog plavkastog svijeta u kojem skoro izgubih sebe, vratih se u moj ljubičasti san i osjetih iscjeljujuću moć bijesa koji sam stopila u lepršavost leptirovih krila, u vilinski glas jedne od Plejada, u lik Artemide, boginje lova na istinsku spoznaju. Oćutih moć sretnog trenutka, zavoljeh dan u kojem se budim, zavoljeh misli i sjećanja, dozvolih srcu da slobodno diše. Spoznah da je to doista oaza mira u kojoj osjećam svjetlosni zagrljaj u kojem sam rođena, oaza u kojoj mogu svojim mislima darivati izričaj oblikovan u šapat moje duše koja se spustila sa zvijezde pod kojom sam rođena.
http://sretan-trenutak.blogspot.com/2010/03/iscjeljujuci-bjes-hvala-artemida.html
1 Kommentar:
Kommentar veröffentlichen