Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u evoluciji emocionalnosti.

U tišini usnuloga srca, u daljini moje svemirske nutrine, u oceanu moje nebeske širine, u svijesti mojoj malena leptrirasta lađa otkriva nove tajanstvene dubine. U jednoj tihoj luci, uz koraljne cvjetove mojih davnih stanja galija se sidri, zaustvlja treptaje svojih lakih krila i promatra kako iz pupljaka bijelih novi cvijet se rađa. Sa pučine lahor odonosi tišinu iz beskrajnog sna koji budna sanjam, u galiji mojoj, u dubini moje svemirske nutrine, u kristalnoj šumi mojih snoviđenja jedna zvijezda mala širi svoju svjetlost i vodi me putevima novim, putevima sretnim ka žalu na kojem u zagrljaju iskrićavog pjeska istina se sjaji. Osluškujem buđenje zvuka u nutrini sebe, lutam putevima svijesti, ulazim u vrt od koralja stvoren, vrt u kojem ljubav svoje pupljke za mene budi. Opijena mirisima nekih davnih sanja, zvukom raspjevanih ptica, simfonijom želja, osjećam da u tom čarobnome vrtu vrijeme ne postoji, da godine tu ne ostavljaju traga, da tu na laticama bijelim Kairos na životnoj mi libri samo sretne trenutke broji i stvara harmoniju moga unutarnjeg mira. U svjetlosti rođena od tmine i tamne strane postojanja ljubavlju odvojena, prekinutim nitima nekih tužnih stanja zauvjek oslobođena. U nutrini mojoj iskri tek sunčana strana mojeg postojanja. Misli moje ponekad zalutaju u bezbojnu nutrinu genetskoga koda, dotaknu sivilo nepostojanja i probude uspavane vrance, tugaljive nemire, neznanje u meni. Dotaknuta unutarnjim nemirima, čuvarica moga duševnoga mira, Artemida uzjaše divljeg, svemira mog, vranca, i ne dozvoljava osjećajima mojim da razuzdano u stampedo krenu i postanu podivljalo unutarnje stado. Sunčana strana mojega stvorenja, sunčana strana staze mojih snoviđenja, vječni zov svjetlosne melodije, tada sumnje, u meni smiruje i treptajima svojim budi uvijek nova sretna uzbuđenja.

Na strunama duše tada ratnica svjetlosti, boginja drevna, čuvarica mjesečeva hrama, kreće putevima njenog davno svjetlošću ucrtanog božanskoga lova, jezdi ka hridi istinske spoznaje, uzdiže se ka ljubavi zvijezdi. U oazi snova, na sunčanoj strani unutarnjeg svijeta, Artemida tada zvjezdanim notama sklada simfoniju svijetla, ubija neznanja tminu i nemire u meni pretvara u ples ka iskonskom znanju usmjerenog boginjinog zova. O tim procesima fizičari pišu poetične tekstove pune metafora i sanja, pa sljedeći njihove misli možemo reći:
Magloviti oblak čovjekove svjesti je sastavljen od atoma, čiji elektroni, bombardirani energijom njegovih misaonih potencijala, poskakuju i svojim skokovima oslobađaju kvantume novonastajuće energije. Ta energija je emocionalnost, koja svojim titrajima stvara maglovite oblake novih čovjekovih stanja iz kojih se pomoću misaonoih potencijala razvijaju svjesno spoznati osjećaji: ugoda, neugoda, ljubav, mržnja, strah, sreća ili nesreća.

"Umijeće savkodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006
poglavlje "Pledoaje našem emotivnom umu" str. 73.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://o-ljudskoj-emocionalnosti.blogspot.com/2007/11/o-ljudskoj-emocionalnosti.html