taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Montag, 20. September 2010

Varijacije na temu, agonije, exodus, ekstaze i inicijacija duše u zagrljaju legende.





U očima ljudskim se krije ljepota i dobrota srca, pogled govori puno više od izrečenoga, puno više od tek napisanog, oči su okna duše, zrcala snova, izdajice strahova, svjedoci lažnog života. U mom dugačkom životu naučih iz očiju čitati ljepotu duše, a osude napisane hladnoćom srca, osude tek tako nabacane, osude bez utapljanja u dubinu  pogleda, bez osjećaja stiska ruku, bez dodira koji ostavlja trag u srcu, te osude su za mene nevažeće i neznačajne, ostaju prazna slova na papiru, uzaludni pokušaji vječnih tiranina svijesti da nam zalede srca. Spoznah da se sve to negativno u svakom čovjeku krije, da svatko svoj exodus u dubini duše pohranjuje. Misao je treptajuća energija koja prelazi u osjećaj koji pamtimo, osjećaj kojim spoznajemo Kerbera, uljeza pred vratima duše, despota svijesti koji nam krade snove, misao, to veliko bogatsvo našeg postojanja, jedino nedodirljivo u nama tada postaje ono maleno dijete pronađeno u košarici na obali velike rijeke, izrasta u Mojsija koji nas izvodi iz ropstva neznanja, postaje snaga održanja, iskrenost prema samome sebi, sila koja razdvaja mora, osvijetljava puteve spasenja, sklada vječnu melodiju sreće, oružje kojim ubijamo zvijer u sebi, ne dozvoljavamo joj da nas odvaja od izvora lakoće postojanja. Trenutak istinite spoznaje, iskrica u beskraju duše, kraj zlaćane spirale spoznaje, rađanje novih zvijezda na nebu postojanja, zvjezdana staza sreće po kojoj ulazimo u dubinu svoga srca i spoznajemo čudesne pojavnosti u sebi i počinjemo razlikovati istinu od zablude, počinjemo istinski živjeti.
Svako jutro kada se još snena utopim u zagrljaju ljepote, kada osjetim iskrenost u dubini očiju boje sna, prepoznam u njima iskrenje dobrote, odlučujem se uvijek iznova za ljubav. To je trenutak iskrenja novih osjećaja, osjećaja koji potvrđuju stara, to je raskrižje beskraja, bezvremena porta koja nove puteve ka srcu otvara. Tada se u kristalnom dvorcu postojanja, u treperavoj duši mojoj, u srcu, još uznemirenom od sanja, zrcali željena sreća u sretnom trenutku istinskog postojanja. Svaki novi trenutak je nova istina, nova ljepota u iskrenju iskrenosti života, sunce i mjesec u zagrljaju svijest i podsvjest, u milovanju svjetlosti duše, u vječnom zagrljaju sreće. Fontana svjetlosti, izvor vječnog života, njegova i moja slika u kolažu snova sjedinjene, treperave u suzama neba, blještave u kapljicama sunca, sretne u kristalima sna, u zvjezdanom šapatu duše, u osjećanju osjećaja zatvorene, u legendi drevnoj zrcaljene, u ljepoti sretnoga trenutka u bezvremenu ljubav pretvorene.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Keine Kommentare: