Vladimir Kush je ovom slikom u meni probudio sjećanja na davno napisane tekstove o vremenu, tom dobročudnom i svojeglavom bogu u istovrijeme. Izviruje iz spirale vremena sa maskom na licu i poziva me na krabulji ples proživljenih trenutaka. Osluškujem vrtnju spirale vremena i pokušavam u tom tajanstvenom vrtlogu satkanom od svilenkastih niti prepoznati one tonove koji skladaju sonatu od ljubavi. Čujem romor nebeske rijeke i osjećam da ona teče u nepovrat, iza mene se gomilaju proživljeni, sada već neproduktivni trenutci, a ja uranjam u tu čudesnu vodu i pripitomljavam njenu razuzdanost. Prošlost koja je lutala zemljom i kao vjerni pratioc me nagonila da o njoj sanjam, da trenutku uvijek dajem neko prošlo značenje, je sada postala simfonija trenutka i ja osjećam njene tonove u česticama iz kojih sam sazdana, ali to su uvijek novi ljepši tonovi, sve ono prošlo ja spoznajem u sebi kao novi osjećaj i trenutak živi mojim cijelim životom. Misaona slika velikog svjetskog sata, taj kristalni mozaik u kojem se zrcale trenuci sreće, tuge, mira i nemira, prvih susreta, prvih poljubaca i bolnih rastanaka. Ruka u ruci, obraz na obrazu, udisali smo isti zrak. U simbiozi misli izgovarali iste rečenice, mješali objektivnost i subjektivnost, ljubav i posesivnost, željeli smo budućnost, a sadašnjost nas je gušila.
Vidim kristalno jasnu sliku u kojoj se ogleda život i tada više ne moram tražiti izgubljeno vrijeme, jer ono se skupilo na pozornici trenutka u predstavu koja upravo traje. Sunce se spušta prema zapadnom nebu, moje unutarnje svijetlo otkriva u daljini tamu obavijenu tajnom početka, rijeka bez povatka hrli ka ušću u bezvremenost, a ja spoznajem da moje tijelo može postojati i bez konvencionalnog razuma. Trg cvijeća, nova strana svijeta koja nam je otvorila horizont trajanja, je svjedočanstvo istovremenosti koje teoretski nema. Na ovom istom trgu je praotac Heraklita sagradio Efez, tu je bio hram ljubavi, na njemu je gorila lomača u vremenu neznanja, na njemu smo dočekivali zore sticajući znanje, na njemu se jednom zrcalio kameni grad, on je bio mjesto sudnjeg dana, tu je bljesnuo veliki prasak. On je otok i hram, hrid o koju se razbijaju valovi spoznaje, nad njim više ne zalazi sunce nego traje trenom prepunim ljepote. More, iako miriše osekom, još uvijek je puno plime, a galebovi pozdravljaju svjetlost koja traje ovom čudesnom nijansom boje pred zalaz sunca. Prisjećam se sutona koje smo uvijek voljeli. Voljeli smo trenutke između juga i zapada, trenutke koji su uvijek trajali prekratko, trenutke koji se još uvijek zrcale u nama kao naša, samo naša strana svijeta. Kada krenemo u sutra, hoćemo li ovaj prostor i ovo vrijeme ponijeti sa sobom, ili ćemo ih ostaviti onima koji dolaze za nama? To je samo naša strana svijeta, naša dimenzija, čudesni svjetlosni zagrljaj u kojem se krije naša bezvremenost.
Kolaž stihova iz zbirke pjesama "Odakle dolazi ljepota" Dijana Starčević, Zagreb, 1987.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen