U nadrealizmu slika Vladimira Kusha se susreću fizika tijela i metafizika uma, u njima se zrcali vječni zagrljaj duše i materije. On je ovu sliku nazvao rađanje ljubavi, svetog zagrljaja iz kojeg smo svi rođeni. Promatram sliku i osjećam titraje mog još uvijek znatiželjnog uma. U glavi se leptirići, poetski nazvani neuroni, u pitanja roje. Što li je to duša, gdje se ona krije, je li ona materija prima, ona tajnovita neuništiva energija iz koje izrastaju kristalni cvjetovi, dragulji naše svijesti. Je li to možda ona tajanstvena sjenka iznjedrena iz ovuluma prasvijeta, vječna čežnja za sjednjenjem čovjeka i čovjeka, treperava misao rođena prije pamtivjeka. Što je ljudska duša, tko je ljudska duša, čijih ruku je ona djelo? Pitanje postavljeno bezbroj puta, pitanje koje stoljećima ljudskim umom luta. Filozofi, drevni mislioci, teolozi, svećenici, današnji znanstvenici još uvjek traže iskru istine na tom vjekovnom balu energije ljudskog postojanja. Odlučuje li duša sama ili tek snagu uma slijedi, odgovara li ona tek na postavljeno pitanje ili sama odlučuje i zna što je smisao života, razlikuje li ona što je bitno za naše postojanje, a što su tek naših srca sanje? Što je duša, tko se u njoj krije? Vječno pitanje sa miliun odgovora, pitanje koje znatiželju, čuđenje žudnju i želju za istinom oduvijek u nama rađa. Uranjam očima srca u dubinu tog rajskoga vrta našeg postojanja i osjećam cvjetanje kristalnih cvjetova u kojima se prelamaju zrake mog unutarnjeg sunca i skladaju simfoniju boja iz koje mi se smiješi tajnovita ljepota.
U središtu tog perivoja ulazim u Kushovu Platoniju, u carstvo bezvremena. Osluškujem zvuk unutarnjeg zvona u geometriji božjega sna, u multidimenzionalnoj piramidi oceana snova, u Atlantidi svijesti. To me svjetlosna muzika poziva na slavlje osjetila, na Anđeosko- vilinski ples uzdrahtalog prabića koje u dubini ovog sretnog trenutka nad životom bdije. U krošnjama spoznaje trepravi leptirići mirise ljepote svilenim nitima mojom svijesti šire i ja vidim u raskoši tog treptaja oka iskričavu rijeku, čujem romor visina mog unutarnjeg neba, vidim titrajuće strune koje nad oazom mog sretnog postojanja, u pustinji neznanja, bdiju i osluškujem šaptavu srca moga jeku.
Na vilinskom jezeru iz mojih drevnih snoviđenja, dobre vile još uvijek tkaju vlati od zlata i srebra da se vječno svjetlost i tmina u zagrljaju susreću, da se trenutci življenog života pretvaraju u sreću. Slike izranjaju iz umjetnikova uma, poetski tekstovi se slažu, eseji puni znanja o neznaju u knjigama se roje, pitanja se na našoj još uvijek neukoj života vazi važu, a duša, to čudesno stvoritelja djelo, to tajnovito naše sreće vrelo se kao nezaustavljiva rijeka vremena, kao val satkan od kapljica oceana snova, kao iskra našeg unutarnjeg svjetla, kao biser iznjedren iz pjene i vala, kao osjećanje osjećaja ljubavi u univerzumu našeg uma kao Kohinor u carskoj kruni, kao najljepši mirisni cvijet u perivoju vječnih snoviđenja blista.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Utjelovljeni um" str.55.
http://manu-propria-terapija.blogspot.com/
http://utjelovljeni-um.blogspot.com/
http://moja-kineziterapija.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen