OVAJ VIRTUALNI SVIJET je pozornica na kojoj se izmenjuju trenutci, mi smo glumci koji svoje osjećaje, misli i želje stavljamo pred publiku, ali mi smo u isto vrijeme i publika koja uči od virtualnih GLUMACA ove čudesne predstave. Hvala vam što sudjelujete u mojoj "velikoj gala predstavi".
Wyslawa Szymborska je u svojoj pjesmi, "Utisci iz kazališta", gledaoc.
On nam govori o onome što se događa na kraju predstave, kada se gledalištem zaori aplauz, piše o šestom činu, činu koji nije režiran, o činu koji se odvija na rampi između glumaca i publike. Tada uskrsavaju umrli i klanjaju se rukom položenom na ranu od noža, klanjaju se odrubljene glave, smješe se samoubice. Držeći se za ruke smješe se žrtva i dželat, buntovnik i tiranin. Publika aplaudira, a oni se smješe i klanjaju, na sceni se gazi vječnost vrškom zlatne cipelice, rastjerava poruka obodom šešira, nepopravljiva spremnost da se sutra počne iznova, istinski uzvišeno je spuštanje zavjese, trenutak tišine, a onda žamor, mi gledaoci odlazimo, svatko u svoju dramu, tragediju, komediju, u svoju veliku gala predstavu koju nazivamo Život.
Oblačeći kapute obično zaboravljamo osjećaje koji su nas prožimali proteklih dva sata, ne razmišljamo o liku s kojim smo se identificirali, o riječima koje smo željeli u tekstu promjeniti jer nas je podsjetio na naš život, mi se vraćamo životu kao da se ništa nije dogodilo i nismo svjesni da smo u Talijinom hramu ipak proživjeli katarzu, čišćenje duše, da smo doista kupili trenutke potpunog buđenja, dozivjeli proljeće, spoznaju svojih zatomljenih emocija, strahova, želja.
Naši životi, svaki za sebe, su doista velika gala predstava, premijera bez reprize a LJUBAV najviša svećenica u ovoj državi sunca kojom sami upravljamo.
Platon, Morus, Campanelle, njihove Utopije žive u nama, mi ih, često nesvjesno, svakodnevno oživljavamo. Odrasla iza svjetla pozornice. Još kao mala djevojčica sam često s druge strane doživljavala čarobni svijet pjeska i pjene kazališne svakodnevice. Danas znam da sam imala sreću odrasti, sazrijeti, naučiti voljeti i živjeti u svijetu iza zrcala stvarnosti. Ostala sam samo promatrač onoga što se događa na daskama koje život znače, ali sam udisala i udišem još uvijek ljubav prema Taliji i osjećam da mogu pisati o ljubavi koju ta božica širi i ispred i iza svjetala pozornice. Ljubav je san i java, ljubav ta čudesna droga, čije je sjemenje pružajući ruku Bog onog davnoga dana prosuo na zemlju. Grijana suncem ljudskoga uma, zalijevana suzama tuge i sreće LJUBAV, niče svakoga svitanja novim cvjetovima. Njeni pupoljci ne poznaju godišnja doba, ne ubija ih hladni vjetar s planine, ni ledena ruke zime, nisu ljepši u proljeće, ne mjenjaju boju u jesenskim maglama, oni su znakovi vječnog ljeta u našim srcima i šarena kulisa velikog svjetskog teatra koji nazivamo život. Ponekada nam se pričinja da nas je ljubav napustila, da se taj čudesni osjećaj rasplinuo u magli svakodnevice. Teatar djeluje terapeutski. Pobuđuje i oslobađa u nama emocije, pročišćava osjećaje, uvodi nas u svijet neiživljenog, svijet želja, tuge i srama, u svijet neizgovorenog, nedorečenog, skrivenih nesreća, svijet boli prouzrokovane nagomilanim i neobjašnjenim strahovima. Sjedeći u publici ponekad poželimo sudjelovati, podijeliti s glumcem odgovornost prikazivanja lika u kojem smo se prepoznali, izaći na scenu i biti dio igre te svojim riječima promjeniti sadržaj djela, usmjeriti radnju, osloboditi i usmjeriti svoju, u tom trenu, spoznatu negativnu energiju. U teatru se šutnja čuje, vide strahovi, prepoznaju zle namjere, ljubav u teatru doista postaje živa, ona nas dodiruje svojim nježnim rukama i mi u tim trentcima doista osjećamo njen izvor u nama samima. Iako nam se čini da smo u teatru samo pasivni promatrači zbivanja na sceni, naši osjećaji, probuđeni likovima i radnjom, žive, vole, mrze, smiju se i plaču. Slušajući tišinu na sceni, čujemo i svoju unutarnju šutnju, postaje nam jasno da nam veliki dio života prolazi u podrazumjevanju, okretanju glave i šutnji. Glumac na sceni postaje uljezom u našu samoosjećajnost. On kida lance našoj okovanoj svjesti pa strasti u tim trenucima nahrupe u naš život. Gledajući teatarske predstave naučila sam trajno spoznavati svoje osjećaje, biti popustljivija prema njima, ali sam usput naučila poštivati i osjećaje drugih. S godinama sazrijevanja sam počela uistinu razumjevati govor moga i tuđeg tijela. Danas osjećam i mogu usmjeravati procese samoosjetilnosti, samoosjećajnosti, samorazumjevanja i samoodgovornosti u cvjetanje cvjetova ljubavi.
Krenite samnom na putovanje tijelom, otkrijmo zajedno, svaki svoju riznicu emocionalnog pamćenja, svoje strahovima i nezadovoljstvom zatomljene životne ritmove, ritam hoda, govora, smijeha, opustjelu livadu svoje svijesti na kojoj su počeli nicati cvjetovi tuge i boli. Te cvjetove treba znati sasušiti u sebi i pretvoriti ih nostalgičnu misaonu sliku koju ćemo pamtiti.
Neka to bude misaona slika trenutačne sreće koje smo u ovom trenu postali svjesni. Probajmo je, ne govoreći o njoj, izraziti osmjehom, sjajem u očima, pokretom ruke koja miluje dragi nam obraz, osjećajem na usnama, mirisom cvijetova sna. Udahnimo duboko ljubav u ovom trenu buđenja i LJUBAV će, kao prekrasna misaona slika uskrsnuti pred našim unutarnjim očima. Pamtimo tu sliku jer ona nas oslobađa i čisti, od svih, vidljivih i nevidljivih, nepotrebnih duševnih i mišićnih napetosti u svakodnevnom životu. Na putu do umjeća osjećanja tog najvrednijeg osjećaja moramo spoznati ono što nas koči, oduzima nam energiju, stvara neugodu, izaziva bol i tugu. Ne samo strah, bol i tuga, nego i osjećaj unutarnjeg nezadovoljstva je važan čimbenik, za nastajanje takvih prepreka u protoku naše životne energije, brana iza kojih se nagomilava negativna energija i uzrokuje otupljelost osjećaja i ne prepoznavanje ljepote koja se širi u velikom svjetskom teatru. Teatar kao terapija, ima svoja pravila po kojima, ako ih slijedimo, zatomljene emocije preobražavamo u svjesni osjećaj, pokret tijela i na koncu u glas kojim oblikujem svoje tuge, svoju sreću i ljubav u međusobno razumjevanje.
Stvorimo si svoj teatar suzbijenih i potlačenih emocija, počnimo tražiti uzroke neugoda, unutar nas samih, probudimo stare i stvorimo nove osjećaje u sebi. Onda možemo s njima, kao glumcima, pokušati usmjeravati emocionalnu energiju, pretvarati je u kinetičku i izvoditi pokrete, straha, nezadovoljstva i bijesa. Tu se ne radi o akrobatskom iscrpljivanju tijela, nego o osvješćivanju svega onoga što se u nama nataložilo da bi spoznali da teatar ne moraju stvarati samo glumci, umjetnost samo umjetnici, te da su u svima nama skrivene kreativne mogućnosti. Oživjela emocija, svjesno spoznati osjećaj koji se šir tijelom je mjerna jedinica naše kreativnost, umjeća našeg življenja.
Kada ih oživimo, ne treba ih se bojati, nego procesom samoosjetilnosti, otkriti njihov izvor. Da to su ponekad utvare koje smo zatomili u podsvijest. Tim utvarama treba dati svoju krv, a onda ih oblikovati u željeni emocionalni izraz.
Ako se taj osjećaj pretvara u ugodu, treba ga njegovati, doživjeti ga u potpunosti dajući tijelu slobodu, da lakoćom i ljepotom pokreta, snagom našeg osmjeha, izrazom naših očiju postane vidljivim izrazom naših osjećaja. Tako uspostavljamo unutarnju dinamičku ravnotežu koja bez našeg daljeg utjecaja djeluje na proces dinamičke samoorganizacije našeg tijela i postaje sunce u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u nama.
Ako osjećaj izaziva neugodu, zaustavlja disanje, grči mišiće, izaziva bol tada razmislimo o okolini u kojoj radimo, društvu u kojem se krećemo, obitelji, prijateljima, partneru. Obnovimo teme o kojima razgovaramo, probleme na kojima radimo, raščlanimo misli koje se pri tome gomilaju, ne prestajući analizirati protudjelovanja tijela koje se javljaju pri tim sjećanjima. Tako ćemo uspjeti otkriti i razlikovati uzbuđenja koja nas svakodnevno prate i koja ponekad svjesno suzbijamo.
U osobnom teatru suzbijenih i potlačenih osjećaja se smijemo ponašati i djelovati onako kako želimo, možemo naučiti u potrebnim životnim situacijama, iskazati naš bijes, tugu ili sreću. Uskladimo li misao i želju s onim što osjećamo, usklađujemo osobne ritme i pretvaramo ih u ostvarenje želja. Kakvo će to ostvarenje biti, ovisi o raspoloženju koje je u nama izazvao protok davno zatomljenih sjećanja. Neke, davno u zaborav, potisnute želje objašnjavaju naše nesigurnosti i naša neraspoloženja. Oslobodivši želje iz okova zaborava pretvaramo ih u osjećaj ugode, postajemo svjesni neiskrenosti prema sebi samome, lažnosti života u kome živimo i ulazimo u pustolovinu novonastajućeg, ostvarujući ono, što smo mislili da je, neostvarivo i nenadoknadivo u nama.
Pisci su za nas stvorili svijet nasmiješenih, tužnih, radosnih, zamišljenih, sretnih knjiga. Glumci, posuđujući likove iz napisanog štiva, stvaraju za nas svijet ugode. Mi aplaudiramo ljepoti emocionalnog uma, divimo se kreativnosti, a da pri tom nismo svjesni svojeg unutarnjeg bogatstva. Uronimo u svoju osobnu biblioteku nasmiješenih, tužnih, nesretnih, sretnih knjiga i dajmo licima iz njih svoju krv.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Treba znati padati" str.65.
http://dinaja.blog.hr/2008/12/index.html
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=13537
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen