taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Donnerstag, 23. September 2010

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u pjesmama snova.





Rođenjem su mi darovali ime i boginju lova i mjeseca. Tražila sam u ljubavi zaštitnika njenih lovišta i postala ljubavnicom tog noćnog lutalice, sanjala ljubičaste daljine i sreću tražila među zvjezdama. Kao da je bilo zapisano u stoljetnom kalendaru ili se ipak dogodilo u trenu kada sam rođena, ali ja sam već onda šaputavom svjetlosti djetinje duše izgovarala tvoje ime. Danas stojim na izvoru davno naćetog života, lutam stazama prohujale mladosti, još uvijek zaobilazim puteve bolest i još ne razmišljam o istinama koje u sebi skrivaju puteve ka životnom kraju. Osjećam u sebi čovjeka kojem sam davno pisala pjesme, čovjeka koji više ne luta životom tražeći one susrete kada noći nisu mirisale na prazninu. Svjesno odabirem staze kojima želim koračati, osjećam da se u meni rouletta nebeskoga carstva vrti, tajoviti putevi kojima se sretna postojanjem u svjetlosnoj dimenziji uvijek iskrenjem unutanje svjetlosti veselim. Više ne sjećam one, prorocima tužnim, najavljene muke, ne osjećam gušenje kad problemi stegnu, ne zaboravljam trenutke zagrlja fortunine ruke, živim lijepa sjećanja i ne dozvoljavan srcu, duši, tijelu da pod bremenom vremena u imaginarnim klještima tuge prilegnu. U postelji mekoj, satkanoj od snova, postelji u koju sretno tijelo liježe, postelji u kojoj samo ljubav svojim svjetlosni zagrljejem osjetila svojom vatrom veže, osjećam lakoću i vječnu melodiju svjetlosnoga zova. Kada se ponoć elegantno kao crna pantera u zagrljaju svjetlosne bjeline spusti, postajem kapljica svemirske cjeline, sjedinjujem u sebi sve rukom tajanstvene sudbine, darovane mi treptaje svjetlosne miline. Ne osjećam žeđ, jer ljubav me svojim nektarom poji, ostajem djete koje sreća iskricama sa fontane svjetlosti hrani, izrastam u biće svjetlosnoga kova i uranjam u čudesni zagrljaj vjekovnih čovjekovih snova. Iz života u život sretna prolazim kroz zdenac vječnoga života, izranjam u zagrljaju u kojem vjekuju samo ljubav i ljudska dobrota.

Kolaž sastavljen od stihova iz zbirke "Odakle dolazi ljepota" Dijana Starčević, Zagreb, 1987.

http://umijece-vremena.blogspot.com./

Keine Kommentare: