U sutonu sretnoga trenutka postojanja se pale oči unutarnjeg neba, blješte, iskre kao drago kamenje, smješkaju se i svjetlošću svojom uzdrhatloj duši drevne priče šapuću. Osluškujem romor nebeskih visina, čujem svjetlucave vječnosti znamenje i srcem razumijem taj zvjezdani razgovor. U dubini svijesti se odigrava predstava, na sceni cartezijanskog teatra, u kapljicama vremenske rijeke, ogledaju se sjećanja na davno pročitane legende. Vidim Atlasa i osjećam njegove dlanove na kojima nosi moj cijeli unutarnji svijet, promatram Oriona kako titanove kčeri u zagrljaj vabi, vidim kako one u bespuće bježe, kako se u sazviježđe slažu, kako slijede matematičke zakone, kako titraju melodijom Bachovih sonata i čujem kako šapuću istinu mojoj svevremenoj duši važnu, treprave i nježne ne dozvoljavaju da mi netko drugi ispriča neku priču lažnu.
Pleade plešu svoj zimski tango, uranjaju u moje svijesti širinu, obećavaju da će u Ivanjskoj noći napustiti zvjezdanu ledinu i kao Ladarice doletjeti na plavu planetu da ljubavlju dotaknu svakoga čovjekva sudbinu. Zaustavljam misao u zagrljaju tog tajanstvenog glasa, uranjam u vrijeme vjerovanja u vilinsko- božanski svijet, osluškujem odkucaje srca i gubim se u čudesnom zrcaljenju, u beskraju te bezvremene vode i osjećam kako mi titraji novioizrastajućih prstarih sjećanja gode. Stojim na dverima vječnosti i osjećam da sam tek iskra na svemirskom dlanu. Sjećanja, vječni stražari na vratima ovoga ovdje i ovoga sada mi obećavaju da me nikada neće ostaviti samu. Uzdrhtala svijest osjećajnih ponornica se slijeva u uspomena rijeku, spoznajem da mi Mnemozina istinu govori, da snaga njenih kčeri mojim tijelom teče, da se energija legendarnih Muza plamenim jezicima mojim energetskim poljem kreće i da nadahnuća vatru u meni tvori. Na svilenoj kopreni duše moje redaju se misli, suptilna muzika untarnjeg neba sonatu od ljubavi sklada, u ovom treptaju oka se u mojoj svijesti zrcali nebeski svijet.
Pleade i Muze, hraniteljice duše, Artemida čuvarica lovišta u okrilju mjesečeva hrama mi šaptavom svjetlosti odaju tajnu o postojanju u zagrljaju mog unutarnjeg neba. Lebdim mirišljavim perivojem svijesti, na mom dlanu se iskre kristali, šutljivi učitelji bezvremena, osjećam kako snaga energije vječnog nadahnuća pokreće moje moždane vijuge, kako se leptirići u spoznaji roje, kako svojim letom svjetlosne mostove grade i tako sjedinjuju zvijezde. Iznenada vidim Platonove misli, sazviježđa se množe, svjetleća kugla postaje moj dom. Osjećam snagu mog malog svemira, nevidljiva i nježna ona pokreće moje prste i na zaslonu računala ispisuje moje sanje, vjerovanja, spoznaje u nastajanju uvijek kristalno jasne misaone slike. Ljubav, energija sa izvora svevremena, te titrajuće strune koje kadenu sreće nikada ne kidaju, strune koje odu slavlju osjetila skladaju, strune koje uvijek oprostom i mudršću duševne rane vidaju, strune koje cjelove, kao nježan trag topline, na usnama ostavljaju, strune koje svjetlosnim zagrljajem krugove srodnih duša zatvaraju.
Slušam simfoniju nebeskog orkestra, osluškujem poruke unutarnjeg neba, uranjam u vodu sa Kastalskog izvora, vrulju iz koje izranja ono što ljudskom životu treba, čitam poeziju ispisanu zvjezdanim prahom probuđene duše i spoznajem da oduvijek i zauvijek ti i ja, ona i on, mi i vi skladamo svjetlosnu muziku svijesti, sudjelujemo u nebeskom orkestru, mislima pokrećemo strune svemirskih orgulja, budimo se u Apolonovom hramu podno Parnasa želja, palimo vječnu vatru na Olimpu snova i postojimo u kristalnim dvorima beskrajno- bezvremenog- svevremenog univerzuma u nježnom zagrljaju svih prohujalih svijetova.
http://requiem-ljubavi.blogspot.com./
http://umijece-vremena.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen