Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u tonovima mjesečeve sonate.

Osluškujem sonatu skladanu svjetlošću noćnog lutalice, čujem tajnovitu muziku kralja bez krune, vladara vječnim mjenama, nosioca tajanstvene svjetlosti bezvremena jedinog svjedoka da tmina ne postoji, da se sunce uvijek zrcali u beskraju bezvremena. U matematičkoj simetriji fizičkoga tijela osjećam ritam Bachovih sonata, u treptajima leptirića, u srcu čujem Pitagorinu simfoniju nebeskih sfera, u tvom postojanju u sjećanjima vidim akustičnu sliku venerinog zlata, u sanjanom koncertu zvukova prepoznajem mirise sa našeg staroga škvera. Sjetih se leptiraste galije i sonate od snova kojom smo znali nebom odjedriti, osjetih iskrenje iskre na pepelu sjećanja u ovoj prividnoj tmini snoviđenja, poželjeh dotaknuti strune zaboravljene harfe i u sebi probuditi stare snove, da u zagrljaju uspomena ponovo čujem ona davna nježna uzbuđenja, da osjetim dobro poznate titranje u kaležu vječnoga života. Tada odlutam tajnovitim stazama samo srcu znanim, putevima punih  tragova naših zajedničkih koraka, vrhovima uspomena, pejsažima suncem duše obasjanim, jedrim lijepim sjećanjima kao nekad naša lepršava karaka. Pričinilo mi se jednom da te je život odnio u oceane strane, tebe stražara mladosti i sudionika plesa čudnovatih sjena, tebe čuvara stiha i pjesama koje su samo za tebe stvarane, tebe pjesnika poezije koja je tugom rastanka zaboravljena. Za tebe vječnog putnika snovima ostadoh tek mala utjeha, za tebe produžih prekinutu liniju u srcu naznačenih staza, za tebe oprostih onima sa pečatima pradavnoga grijeha, za tebe jedrim željom do neostvarenih, tek sanjanih oaza. Dušom osluškujem mjesečevu sonatu uvijek kada se davne tuge zazrcale u kišama, kada zamirišu žute dunje, a nebo najavi dolazak jeseni, kada kotač života odpleše svoj puni krug u uspomenama, kada u tom početku bez kraja čujem svjetlosnu muziku u vjetru snova.



Tada uranjam u dubine unutarnjeg oceana i čujem šapate stražara Atlantide, tajnovitu simfoniju morskih orgulja koja me prisjeća da se drevna utopija ugnjezdila u najsvijetlijoj točki moga utjelovljenog uma. Šaputava svjetlost moga malog svemira ni tada odaje snagu misli drevnih mudraca, dokazuje mi da su i oni osluškivali istine svojih dubina, da su nam ostavili u naslijeđe svjetlosne puteve ka zvjezdama našeg unutarnjeg neba. Ne želim se više vratiti u izmišljene priče, ne želim više skrivati tragove duše tek uzdrahtalim srcem osmišljene, ne želim strepnju i strah koji zbog prošloga života budući poriče, ne želim neke nove sanje dok one stare nisu životom odživljene. U zagljaju sretnog trenutka buđenja osjećam da u sebi nosim sve tajnovite kozmičke zakone i pokušavam ih snagom znatiželje, žudnje, čežnje, želje u sebi oživjeti.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja-dinaja.blogspot.com/