Uzdrhtala svjetlost spoznaje je bila ubitačna tišina nepostojanja u tijelu. U jednom purpurnom sutonu dotaknuta simfonijom mirisa osjetih djelovanje svih osjetila i otvorih vrata galerije misaonih slika davnih susreta. U zraku se zrcale snoviđenja iz vremena poezije ruža i postaju trenutak vječnosti i uživanja. Vidim rascvijetani perivoj na obali mora i klupu na kojoj su se duše šuteći gledale pijući nektar iz božanskog vrela. Naši pogledi su šaptali poezijojm sna. Učila sam ponovo osjećati sebe, uranjala sam u dubine svijesti da pronađem sedefastu školjku u kojoj se krilo moje šesto čulo. Dotaknuto udarcem sudbine u danu ljetnog solsticija uronilo je u rijeku zaborava. Znala sam da postojim u tijelu, ali se nisam osjećala u njemu. Mirisom si me vratio u djetinjstvo, u svijet bajki, u svijet oluje ruža, u svijet ljubavne poezije. Mirisna simfonija je prosula anđeoski glas, a ti si šaputao svjetlosnom dimenzijom istinskog postojanja. Ljubim djelić neba na kojem postojiš, ljubim sva kvantna polja u kojima nema drugih struna do onih koje skladaju sonatu života. Ti svjedočiš širenje svemira, ti širiš boje ljubavi mojim uzdrhatlim srcem. Tvoje oči su jedino svjetlo koje imam, miris rasutih zvijezda livadom moje duše, a koža tvoja, taj nježni pamuk neba, drhti kao što drhti put zvijezde padalice u ovom purpurnom sutonu. Ti si kći beskraja, imaš svijetlosno tijelo anđela, kosu jahačice vjetra, dlanove sijačice sreće, ti mirise pretvaraš u zvjezdani prah kojim našu malenu planetu pretvaraš u cvijetnu livadu u ovom čudesnom sunoćavanju. Udahnula sam melodiju tvoga glasa i osjetila tvoje dodire, nježna milovanja mirisom mandarina i naranči. Pružila sam ruku ka drvu spoznaje i ubrala plod osjećanja osjećaja. Tvoje oči su uzburkavale svjetlosne valove moje svijesti i pretvarale ih u kristalni most između mene i moga tijela. U pjenušavoj kupki snova, u mirisnoj kupki sreće si postao mjesec i skinuo mi odoru nepostojanja, ljubio si me ustima gorućeg sunca i ja osjetih okus vanilije, cimeta i meda u sjeni tvoga pogleda. Zagledah se u zrcalo trenutka i vidjeh sebe razbijenu u konture neurofiziologije spoznaje. Afrodizijaci novoizrastajuće neuroznanosti su me opijali tvojim dahom, a u pustinju mojih osjećanja osjećaja se spustio anđeo spasenja. Treprava svjetlost se prelamala u kristalnoj prizmi svijesti i ja misaonom snagom složih novi kolaž mog misaono- osjetilno- osjećajnog univerzuma.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Vježbe proprioceptivnog pamćenja" str. 51.
slika, Pablo Picasso.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://manu-propria-terapija.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen