Kohinor u našim očima već stoljećima prelama svijetlost i mi vidimo prirodu u svoj njenoj ljepoti. Očarani njome mi smo počeli tu divnu igru svjetlosti i prepoznavati i davati joj imena, a onda i sami proizvoditi boje. Boja haljine kojom Sofija kiti sunčani dan je bijela kao vjenčanica mladenke. Tek kada je promatram kroz staklenu prizmu primjećujem njen spektar, koji se prelama u plavu, crvenu, ljubičastu, zelenu, žutu i narandžastu nijansu. Pred mojim očima se zatvara kružnica u kojoj se smjenjuju nijanse i stvaraju same od sebe svoj redosljed.
Sklopih oči da život odsanjam, da tu čudesnu igru svjetla i tmine osjetim, da razkrinkam san u kojem se skrivaju tajne malene koje gaseći tamu noći sjajem sunca istine najvaljuju buđenje.
Znam da boje ipak uistinu ne postoje, one su u konačnici proizvod moje svijesne spoznaje koju moje središte za vid u mozgu stvara iz čudesnih titraja i valnih duljina svjetlosne energije. Svijetlost i boje su nedjeljivi valovi različitih duljina pune sićušnih čestica. Ne samo moje oči, nego svaka moja tjelesna ćelija prima te valove i šalje ih živčanim putevima do mozga, gdje oni postaju more moje svijesti o njima. Neke boje izazivaju ugodu, a neke neugodu u mom tijelu. One mi pričaju priče o svom postanku, odaju tajne svog nadopunjavanja u nove nijanse i nove boje. Čujem njihovo sljubljivanje u šumove mora, u titraje lišća, u purpur neba i crvenilo zrelih trešanja. To su tonovi glazbe iz koje proizlaze simfonije, serenade, opere ili šansone. U toj tajnovitoj snazi se krije i razlog da i sljepe osobe osjećaju energiju boja.
Zatvaram čvrsto oči i odjednom se pred mojim unutarnjim očima pojavljuju zvijezde, tisuće malih iskrica koje se pale i gase, blješte, padaju ostavljajući za sobom srebrni trag. To je dokaz da sam ja u stanju iz duboke tame vidjeti svjetlost i stvarati moje boje, da su svijetlost i tama sjedinjene u moju svijest.
Te male iskrice u tišini moga sna nastale, zvijezdani put na nebu moje spoznaje i moja svjest pred licem slijepe istine blješti novim bojama. Ja dijete vremena, laganog koraka, postajem dijete univerzuma i tražim tajnu postanka i udaljavam se od istine. Pružam ruku ka nevidljivom suncu, njegovi dlanovi ljepotom purpura mi govore, slijedi zvjezdanu stazu, vrati se, uđi u vrijeme boja, u svijet treperavih leptira, u svijet ljubavi. Moje boje su lijepe i razlikuju se od duginog spektara, one stvaraju trenutak u kojem se mojim tijelom širi spoznaja. Tu nema crvene niti plave boje, nema tonova zelene niti ljubičaste, ja ne vidim narandžaste nijanse nego uistinu osjećam njihove titraje i čujem njihovo nastajanje.
Moj trenutak postaje kugla slična zvjezdanom nebu. Svaka zvijezda je osmjeh jedne moje ćelije, iz njih me gledaju oči mojih praotaca, svaki njihov treptaj prelazi u novi obliki, vidljivi pokret mojih sveukupnih gena koji su se prenosili kao cjelina s roditelja na potomstvo do mene. Boje postaju simfonija mog postojanja. Dupla spirala svojim titrajima odbrojava nanosekunde i ja u kugli trenutka vidim san. Svijest i san izmješani, u sudbinu vječnog traženja istine o početku, daju onome što sam nekad nazivala životom novo značenje. Ovdje na vratima vremena je sve osunčani san iz kojeg, svojim mislima, sudjelujem u stvaranju simfonije univerzuma. Vječnost i beskonačnost, zgusnute u trenutak, nude mi pravo odabira i ja osjećam blizinu čovjeka kojeg volim i mi tako razdvojeni, osjećajem, postajemo Sijamski blizanci. Uranjamo u vrijeme boja i više ne gledamo očima i ne slušamo ušima, ne dodirujemo dlanovima i ne ljubimo usnama. Ušli smo u svijet još uvijek znanstveno ne dotaknut, u svijet ljepote sna i spoznali mnogodimenzionalnost našeg postojanja.
Tekst iznjedren iz davno napisanih razmišljanja o svjetlosnoj dimenziji postojanja u sretnom trenutku, zamišljanja o umijeću pokreta, vjerovanja u zagrljaj mudrosti i znanosti, u zagrljaj znanosti i umjetnosti.
slike: Vladimir Kush, Pablo Picasso, Freydoon Rassouli, Gilbert Williams.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/2008/11/index.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen