Bilo je to u vremenu poezije ruža, život pod groznim suncem, isušeno korito velike rijeke vremena, tužno sjećanje na legendu o istjerivanju iz Raja. Bila sam žedna znanja, ali drvo spoznaje se gubilo u nepovjerenju prema životu. Stajala sam na obroncima želja, uokolo je bio mrak pod rascvjetalim suncem, zenit tužnoga dana i strah u treperavom srcu. Zalutala u močvari nekog još nedosanjanog sna poželjeh vidjeti sunce, a svuda uokolo tama, željela sam čuti glas Sreće, a svuda zvukovi tuđih života, željela sam sanjati, a budili su me krici trenutka. Izgubljena u močvari snova, omamljena strahovima poželjeh ubrzati vrijeme. Na rubu svijesti začuh glas istine ispisan zvjezdanim slovima duše Hermana Hessea:
"Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš.
Ona te proganja zato što bježiš od nje.
Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati.
Moraš voljeti...
Dakle, voli patnju.
Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje.
Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i
nemoj je primati s mržnjom.
Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo.
Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time"
U daljini se čuo smijeh odraslih, smijeh djece, zvono s neke crkve raspolovi dan, a ja još nisam vidjela sunce u zenitu tog tužnog ljetnog dana. Pružih ruke ka naslućenom suncu i iz kaosa sna, iznenada, izroni jedan svjetli pogled na obali mraka i dotaknu me kao vjetar u sutonu, razbijajući tugu odlazećeg ljeta. Opijena blagošću njegova glasa zaustavih trenutak da ne zalutam u beskraju nedosanjanog sna. Na dlanu vremena vidjeh plod sa drva spoznaje, veliku jabuku, na njenim laticama suze i crveni odsjaj zalaska sunca. Ljeto, to naglo ljeto, spusti zavjesu, jesen je stigla tiho, cvijeće umire u vrtu, a rijeka bez povratka oživje ljepotom prohujalih dana. Ja ipak živim u Arkadiji, pomislih gledajući laste kako odlaze. Jučer smo mislili jedno na drugo, na oba mjesta lijepa tuga i tragovi straha na obrazima i žudnja za izgubljenim Rajem. Na nebu se zrcalila vjekovna prevara i mi osjetismo da je pakao vječna vatra kojom palimo zvijezde na unutarnjem nebu. Orionovo sazviježđe prosu zlaćni prah, trag treperave sreće na unutarnjem nebu.
Netko pokuca na prozor. Otvorih oči. Budili su me kristali vremena. I nebo je noćas plakalo od sreće, pomislih gledajući kako se duga širi svitanjem. Bojama neba sjedinjeni, svjetlosnim zagrljajem znanja oplemenjeni mislili smo jedno na drugo, na oba mjesta nemir i želja da ovo svitanje bude svitanje spasenja, svitanje buđenja u ponovo pronađem izgubljenom Raju.
Kolaž satkan od stihova iz zbirke pjesama "Odakle dolazi ljepota" Dijana Starčević, Zagreb, 1987.
Slika "The Two" Vladimir Kush.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen