taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Freitag, 30. April 2010

Želim ti vrijeme....



U kaminu je pucketala vatra, plameni jezici su ostavljali tajnovite sjenke na zidovima. Na stolu je gorijela mirisna svijeća. Nježni zvuci vječne Chopinove glazbe su ispunjali prostor. Na zidu je kuckao sat, jedini znak prolaznosti vremena. Osjećala je miris jasmina u toj zimskoj večeri, mirisi, boje i zvukovi klavira su se sjedinjavali u čudesne nijanse jednog davnog ljeta. Sjećanja su bila tu u njoj, ali su bila vanzemaljska, zagrljena svijetlošću, koja kao da je dolazila iz dalekih galaksija, a opet je bila tu, osjećala je njene dodire, kao sretna milovanja. Prostor se mijenjao slikama koje su nastajale u njoj samoj. Ona je bila u središtu te čudesne gala predstave svijetla i sjena, mirisa, dodira i boja. Jasmin, taj čudesni miris ljubavnog zanosa je ostavio tragove u njenom srcu i u toj noći postao vremenski stroj kojim je lutala prohujalim trenutcima. Drevna Perzija, Kleopatrini jedrenjaci čija su jedra bila puna tog zanosnog opijuma, Provansa zemlja u kojoj je utopljena u jasminu odživjela ljepotu prve bračne noći. Zatvorila je oči i zakoračila u pupoljke jasmina i postajala miris, a onda kristalna suza na malenoj latici tog predivnog cvijeća. Bila je osjećaj u toj čudesnoj igri osjetila, bila je na početku vremena, bila je u rajskom vrtu i bila je nebeski cvijet, miris i boja, bila je tiha muzika Chopinovog piana, bila je sama svoja duša, treperava pjena svog snenog bića. Na zidnom sati je odzvanjala ponoć, ona osjeti ponoć u sebi, osjeti tu kraljicu noći u svakom djeliću svoga tijela, osjeti opuštenost i lakoću postojanja u trenutku. Otvorila je oči i vratila se u sobu punu tog umirujuće- uzbuđujućeg mirisa.
Ta ona sam bila ja, ja u trenutku kada sam osjetila da je vrijeme mirisni cvijet, čudesna latica, kapljica rose, zrnce pijeska, ton vječne sonate, boja sna i trenutak, beskonačnost skrivena u konačnosti moga tijela.
Nekada, dok gledam svoj termin- kalendar, mi se čini da živim nečije tuđe vrijeme, da prilagođavam moj životni ritam pacijentima koji dolaze i odlaze. Ja ostajem i osuđena na čekanje slijedećeg pacijenta ponekad izgubim osjećaj vremena u sebi. Tada prisilim svoje misli povratku u vrijeme, u trenutak u kojem trajem i onda doista osjećam njegov miris i čujem nečujni romor njegovog postojanja u meni. Nijemi ples njegovih nevidljivih ćelija budi osjećaj sigurnosti u meni i ja se tada sjetim želje koju mi je, dok sam bila dijete šaputala majka prije spavanja.


Želim ti vrijeme,
Želim ti sve vrline svijeta.
Želim ti ono što mnogi nemaju,
Želim ti vrijeme veselja i sreće,
vrijeme smijeha, vrijeme tvojih snova i misli,
želim ti toliko vremena da ga možeš i drugima poklanjati.
Želim ti vrijeme u kojem nećeš morati žuriti i trčati
nego vrijeme zadovoljstva i mira, ne vrijeme koje ćeš gubiti,
nego vrijeme koje ćeš imati u izobilju za čuđenje i povjerenje
i u kojem nikada nećeš morati gledati na sat,
vrijeme za skidanje zvijezda, vrijeme rasta i sazrijevanja.
Želim ti vrijeme nade u kojoj će se ljubav u tebi rađati,
vrijeme u kojem ćeš sretati samu sebe i u svakom danu i svakom satu
osjećati sreću i vrijeme u kojem ćeš drugima opraštati.
Želim ti vrijeme u kojem ćeš uistinu živjeti.




Tada spoznam da vrijeme ne prolazi da je ono postojano i tu, uvijek isto u svom nastajanju i svojim mjenama, nepokolebljivo u svom postojanju u kojem mi trajemo i prolazimo kroz njega. Vrijeme ne stari, mi starimo, ono je odnosu na nas uvijek isto mlado kao i trenutak koji mi spoznajemo, a mi spoznavši trenutak u kojem se spaja želja i san postajemo misaoni hodočasnici ka još ne pronađenim njegovim vratima.
 
http://dinaja.blog.hr/

Čaroban djelić sna



Travanj odlazi kotrljajući se kristalnim kapljicama licem vremena. U zelenim vlatima njegova imena se iskre suze varljivosti, maslačci su oborili glave pod navalom tuge neba, a vjetar u tek procvaloj krošnji jorgovana sklada simfoniju dolazećem rožnjaku. Zrak je pun zlaćanih niti tek nazirućeg sunca, ljubav je prosula svoju purpurnu haljinu nad ovaj suton umirućeg mjeseca. Udišem ljubav i srce titra poezijom ruža koja me vraća u davni san. Osluhnuh što mi srce poručuje svojim sjećanjima. Kreni u potragu za prohujalim trenutcima, oživi ih u sebi i u meni šapuće mi ta čudesna građevina satkana od kristala sjećanja. Slike davno zaboravljene oživješe ovim divnim snom u ovoj čudesnoj oluji uspomena i  rastopljenog vremena. Mnogi treptaji oka prošlosti su zauvjek ocrtani znakovima i svjedoče snagu našeg proteklog vremena. Slike velikih majstora, koje pamtim iz monografija, muzeja i galerija žive u meni novim bojama i trenutcima njihova nastajanja.



U ovom čarobnom djeliću sna u meni žive uzdasi i treptaji Kush- ove duše, čujem davne melodije tonovima ovoga sretnog sna, a lepršavost cvijeća me mirisom i vjetrom poziva da uđem u jedrenjak koji će me nositi pučinom života. Osjećam da sve što se oko mene događa prepoznajem samo u sebi samoj i spoznajem da nisam jedno jedino biće, prepoznajem u sebi kolonu bića koja korača stazom vremena. Vidim njihova lica u kristalima ovog čudesnog sna koji budna sanjam na obroncima sretnog trenutka spoznaje. Kolona korača putevima uspomena, smjenjuju se trentci u kojima je bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih sjenki moje osobnosti. Sjenke se igraju sa osjećajima, plešu virtualni ples sa mislima i ja uistinu postajem kapljica u rijeci vremena, kristal u kojem su sjedinjeni svi već skoro zaboravljeni treptaji oka u kojima sam iskrila ljubav i sreću, oplakivala tugu i bol. Trenutak blješti pred vratima srca, grli stare i rađa nove osjećaje. Tu u nutrini sebe, u svemiru uma, u oluji uspomena spoznajem da se sve ponavlja, pa iako se naizgled mijenja, to što vidim i osjećam u ovom sretnom treptaju oka je kristalna prizma u kojoj se zrcale slike življenog života.



Arhitekt toga blještećeg zdanja je Vrijeme. Osjećam snagu tog nestalnog i tvrdoglavog Boga, ulazim na galiju sa jedrima od latica iz vremena poezije ruža, postajem stih neke davne pjesme. Galija me odnosi ka dalekom otoku da tamo zagrlim tog svojeglavog Boga, da mu okitim čelo leptirovim krilima dolepršalim iz neke druge legende, da mu šapnem najljepšu poeziju srca, da mu ne dozvolim da mi oduzme uspomene na ljepotu prvih sastanaka, da ga zatvorim u srce, u onu komoru gdje ostaju samo lijepa sijećanja.
Zatvorite vrijeme u srce, tu ćete ga osjećati svakim njegovim treptajem jer vjerujte vrijeme je sjećanje i kada nas napusti prepušteni smo zaboravu, a zaborav je kraj vremena.

http://dinaja.blog.hr/

Ljubav, to najvrednije umjetničko djelo.......



Ljubav je najvrednije umjetničko djelo uzdrhtale duše, njena moć. Istiski doživljaj ljubavi se krije u skladu i ravnoteži između srca i tijela, između snova i života, između nas i svijeta u kojem živimo. Ljubav je sveto trojsvo koje nosimo u sebi. Prisjećam se vremena kada sam živjela u potpunom neskladu sa sobom i životom, ne osjećajući ništa osim fizičke boli postojanja u pustoši praznog srca. To je bilo ono vrijeme koje nazivam olujom ruža, vrijeme u kojem sam sve doživljavala čitajući poeziju tuge i tražila spas u dobroj literaturi. Da, to je smirivalo, ali nije liječilo. Bila sam samo sjenka u dinamici života, izgubljena u kaosu bezvremena čije titraje nisam osjećala, bila sam prognanik iz sebe same, bjegunac iz ljepote i lakoće postojanja.
A onda se vratih na početak, u pustinju iz koje se uzdigao čovjek da još jednom odživim samoću, ali ovaj puta ne kao bijeg od ljepote, nego kao svjesno sudjelovanje u njoj, u svim njenim mjenama u trenutku trenutka, možda neke nove istine. Iznenada vidjeh modernog Dedalusa u portretu mladog umjetnika.
"Vi tražite ljepotu trenutka?" upita me
"Ljepotu kao umjeće življenja, kao umjetnost, kao ljubav." odgovorih.
"Oduvjek postoje tri uvjeta da bi ljepotu stvarno doživjeli, integritet, simetrija i izraz. Kao prvo, svjesno izdvajamo nešto što osjećamo kao hipotetički lijepo od ostatka univerzuma, a onda to sjedinjujemo u osobnost i osjećamo da li je to dio našeg doživljaja ili spoznajemo da je to tek nešto izvan nas. Umjetnost je ljepota, a ljepota je uvijek dio nas, Jedino osjetivši ravnotežu i simetriju njenih djelova u nama, doživljavamo i njen konačni izraz ljepote." Joyce- ovski zaključi Dedalus.
"Kakav mora biti taj odnos" upitah nesigurna
"Savršen, jer sve što je lijepo ima dušu koju moramo osjetiti, dušu u kojoj su sjedinjeni svi njeni djelovi. Duša i mudrost ljepote je izraz koji nas obasjava svjetlošću etike i estetske spoznaje."
Da, literatura pomaže, ali tek onda kada smo je doživjeli srcem, osjetili poruku napisanog, sjedinili se s njom.
Sjaj i tajna umjeća življenja, tajnovitost osjećaja ljubavi, spoznaja njegovog postojanja u nama krije se u našoj etičnosti i mogućnosti osjećanja osjećaja sklada između doživljaja izraza i stvarnosti doživljaja ljepote umjetnosti. Poučena mislima James- a Joyce- a prisjećam se vremena nesklada i neravnoteže između duše i tijela, onog vremena kada sam vjerovala da nema ljepote doživljaja. Zaustavih se na trgu cvijeća i osluhnug šapate latica koje su najavljivale renesansu drevnog sna.



Pred očima mi zaigra svjetlost satkana od čudesnih boja Kush- ove slike o rađanju ljubavi.
Sjedinjujem sjećanja u ovaj trenutak i osjećam, doista osjećam ljepotu ovog umjetničkog djela, osjećam rađanje bisera u sedefastoj školjki na pješćanom žalu ove ljepote. Upijam njenu energiju, udišem svježinu ovog čudesnog doživljaja. Osjetivši umjetnikovu dušu sjedinjujemo se sa djelom i doživljavam njegovu ljepotu. Umjetnost je uistinu melem za dušu, lijek za emocije, eliksir za osjećanje osjećaja, za ljubav.
Gasio se dan, jedan od mnogih u kojima sam gnječila sjećanja i trčala uz rijeku, palila oči neba da ne zalutam u slijepoj ulici nekadašnjeg života. Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu, na srebrenom sagu mjesečine zaplesasmo naš prvi tango. Muzika njegovih riječi je dodirivala srce. Tvoja duša je kao svjetlost, a svijetlost ne poznaje satove, vrijeme će jednoga dana stati, jednoga dana dok ti budem cvijećem kitio kosu, trenutak će tada postati vječnost. Šapnuh, tiho najtiše što sam mogla, tvoje usne su dio mene, a naše ruke u klupku neznanja sjedinjuju stvarnost u fontanu svjetlosti iz koje iskre novi snovi. I pričinilo mi se da je vrijeme doista stalo, postalo trenutak koji još uvijek traje. Kao ljetna kiša kapaju  milovanja, širi se ozon sreće. Nebom klizi ponoć šireći miriš navlažene svile i uzdah budnog srca.
Trg cvijeća šuti suncem i mirisom dolazećeg maja, sreća miluje misli, budi želje i ja u lahoru istine čujem šapate bijeloga cvijeća kojim mi je govorio o vječnoj ljubavi.

http://dinaja.blog.hr/

Da nije ljubavi ne bi svita bilo.........



Neki tvrde da je rad stvorio čovjeka, ali ta tvrdnja u meni budi negodovanje jer se uvijek prisjećam pjesme iz Tijardovićeve operete "Splitski aquarel" i osjećam da se istina krije u stihu
"da nije ljubavi, nebi svita bilo......"


Što je ljubav? Energija, jedna od dimenzija u našem energetskom polju, ljepota postojanja u trenutku ili je to jednostavno Ljubav? Najvredniji osjećaj koji posjedujemo i pišemo velikim slovom.
Sigurno se i vama ponekad pričinilo da je davno rođena ljubav "na zaleđenoj cesti šutnje" izgubila kontrolu i da umire na groblju bezimenih. Prisjećam se vremena kada sam to doista mislila jer, u godinama duševne samoće, nisam pronašla odgovor na sva ona pitanja koja su, pri davnom rastanku ostala otvorena, u meni samoj ostala bez odgovora. Otišla sam, jednog davnog proljeća, gušena prostorom i navikama, otišla sam ostavljajući tugu u jednom srcu, a sa sobom sam ponijela buket loše savijesti i narućje puno neostvarenih želja. Sanjala sam život bez razlike između davanja i primanja, sanjala sreću bez kredita, bez glavnice i kamata, sanjala o priznanju ljubavi bez gubitka svijesti, sanjala sam ljubav u odori istinskog postojanja, a živjela sam u multidimenzionalnom energetskom polju čije tiraje uopće nisam osjećala. Ogrnuta vatrenim ogrtačem mladosti nađoh se u onom dijelu univerzuma gdje je ljubav, u odori prošlih dana, kočila sve nove doživljaje u meni. Izdignuta u međuprostor, u vakum iznad življenog života u kojem sam ostavila razjarenu taštinu jedne nedosanjane ljubavi, nađoh se u ludilu između lucidnosti snova i konvencija zemlje koja ne oprašta slabosti, koja uistinu priznaje samo moć sadašnjeg trenutka. Jednim jedinim kompromisom sam mogla zadovoljiti pravila, meni nepoznate, strane igre i zaploviti niz rijeku u kolotečinu nekog novog života i pri tom izgubiti vlastite poticaje, izgubiti snove, zauvjek izgubiti sebe.


Ona, skoro nepostojeća,
izbačena iz svih uzbuđenja,
skoro nestvarna na platnu života,
tužna žena trenutka,
bolesna od sebe,
žedna na izvoru,

Pisala sam pjesmuljke i svu svoju tugu pretvarala u stih, trepereći kao slobodan paketić energije u energetskom polju koje više nije bilo univerzalno ljepilo kojim bih se ponovo zaljepila u sretnom trenutku postojanja.
Neka nevidljiva ruka, neka nevidljiva snaga u meni stavljala je uvijek nove utege na Kairosovu vagu, ali uvijek na strani nepovjerenja. Postajala sam produkt života u kojem sam umom djelovala, ali ga nisam živjela srcem. A onda iznenada, u neočekivanom trenutku iza maglovitog oblaka nepostojanja zasjaše dvije vatre. Osjetih nove treptaje u sebi, osjetih mnogodimenzionalnost istinskog postojanja, učinih korak u veliku prazninu i osjetih da postojim, doista postojim u čudesnoj kristalnoj kugli, mom energetskom polju punom svijetlosti. Uložih zadnje žetone iskrenosti za trenutak prave sreće, jedine sreće, istinske sreće.


Ona postade duša vjetra i
osjeti širinu doline i
sve tajne svijeta
kao svijetla
u svom do tog trena
štedljivom životu.

Iznenada slobodna, uzdignuh se iznad monotonije i zle sudbine vremena, pomilovah usnulu šumu, rastrgah korotu i poletjeh sa lastavicama ka jugu sna. Želja se ponovo prosu snom. Ta noć bez sna je postala san mojega života. Danas znam da sam pobijedila nesigurnosti na zaleđenoj cesti šutnje, i da više ne mogu zalutati u slijepoj ulici nečijeg života. Danas vam pišem o ljubavi jer još uvijek nisam pronašla neko drugo ima za taj načudesniji osjećaj koji nosim u sebi.
Kako vi zovete taj osjećaj?

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=28552
http://dinaja.blog.hr/

Dragulj na dlanu vremena.



Čovjek to je prošlost koja raste i postaje povijest u kojoj možemo sresti samo čovjeka. Godine se nižu u destljeća, tisućljeća, a čovjek još uvijek traži istinu u svjedočanstvima svog postojanja. Zaviriva u već napisano, žuri u svim pravcima, što dalje u prošlost, da bi što iscrpnije, što ljepše, što nježnije sanjao budućnost. U sretnom trenutku spoznaje osjeća ljubav rođenu da sjedini čovjeka i sudbinu. Mjenjali su se likovi u kojima se pojavljivao da zaustavi, da promijeni, da poboljša tijek budućnosti. U zanosu dobre volje, uvijek spreman na žrtve i samozataju čovjek je vitez dobre volje kojemu su nebo i zemlja domovina. On je bez prekida radostan tražeći mjesto prividnog mira, trenutak prelaza u spokojne prostore novoga u sebi i oko sebe. Ponekad je mjesečeva luda, bezbrižni spavač koji vjeruje da u snu pomaže širenju univerzuma. Traje kao mali princ u koroti za umrlim zvjezdama, kao dušonaut u unutarnjem svemiru, bio je i ostao vječna veza, svjetlosni most između bezvremena i trenutka, on čovjek taj neprocjenjivi dragulj na dlanu vremena.
U vremenu prije Krista su ga otrovali, u vrijeme rađanja religije su ga raspeli na križ, u vremenu tihih lomača su ga spalili, u vremenu revolucija su ga giljotinirali, vješali, ubijali metkom. Optuživao ga je Pitagora zbog sjedinjenja vjere i znanosti, Dante koji je poetizirao vječnost kao obzorje ljubavi, Dostojevski koji je u Miškinu stvorio zemljaskog anđela, a u Stavroginu njegov pad. Ljubav i moć u sukobu jedne jedine i u isto vrijeme svih ljudskih sudbina. Zatvaraju ga u tamnice oduzimajući mu ljepotu danje svjetlosti jer više nemaju sredsvo ni moralnu moć ubijanja, oni mu samo "samo", neznajući što čine, orobljavaju za fizičku slobodu i nesvjesno u njemu šire duhovnu moć. Njegov najveći protivnik je prostaštvo, prostaštvo onih koji preziru bezvremenost i odbijaju spoznaju čovjekove uloge u stvaranju vremena. Najopasniji protivnik mu je zamka kojom neki na zemlji ukidaju neponovljivost i nepriznaju snagu čovjeka koji vječnost nosi u sebi, čovjeka koji je njen jedini sudionik i suradnik.
Pitagora stoji na kuli iznad velikog grada, kuli koja već stoljećima raspoljava dan i govori nam:
"Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi . Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja. Muzika koju ćemo osjećati dušom i vidjeti očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak u carstvo brojeva iz kojih proizlazi sva naša spoznaja i harmonija našeg postojanja. Upoznavat ćemo različite svjetove i spoznati da su oni samo preobražena energija naše svjesti. Beskonačnost ostaje skrivena u konačnosti naših tijela. Vječnost nosimo u svojim mislima, nju osjećamo trenutkom svjesne spoznaje, ona je život naš svagdašnji. "
I stojeći, uvijek uzdignute glave i srca puna ljubavi, pred porotom svog života, čovjek sanjar, čovjek heretik trenutka, sretnog trenutka u kojem ne želi zaboraviti prošlost da bi budućnost stvarno sjala podnebljem u kojem je rođen, čovjek u čovjeku se još uvijek brani Sokratski:
"Tako radostan i tako raznolik svijet, svijet sanjan čovjekom u čovjeku. Ako zbog njega moram biti suđen i kažnjen, ja na to pristajem; jer bez toga sna čovjekovo postojanje u sretnom trenutku spoznaje, čovjekovo tisućljetno djelo nema nikakvog smisla."
Čovjek voli svitanja i dočekuje bijelu golubicu koja se zorom spušta na njegov dlan. Snaga njegovog uma i ljubav koja sazrijeva u njegovom snu zaustavljaju tok rijeke vremena i u sretnom trenutku buđenja pretvaraju prostor u sunčani grad, a njega u tom treptaju oka u pobjednika nad neznanjem, nepovjerenjem, slutnjom, strahom i zlodusima. Čovjek gleda srcem i sunce ulazi u dubinu njegove duše. Bijela golubica mu u kljunu svako jutro donosi ljubicu kao znak da je proljeće u njegovom srcu vječno. U njenim očima on prepoznaje Anđela čuvara, Anđela bez krila, Anđela svojih djetinjih snova, Anđela koji mu na dlanu ostavlja istinu  ispisanu zvjezdanim slovima. U njenim očima prepoznaje palog anđela...čovjeka u čovjeku.

http://requiem-ljubavi.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/

Donnerstag, 29. April 2010

Ljubav, taj čudesni svijet čovjekove samoosjetilnosti i samoosjećajnosti



Ljubav iznjedrena iz srca svemira, ljubav taj kristalni zamak satkan od niti ljudske spoznaje, ljubav je pokretačaka energija iz čijih treptaja iskri svijet i čovjek u njemu. Čudesan svijet ljudske duhovnost oduvijek zanima filozofe, psihologe, fizičare, neuroznanstvenike. Kao gljive poslije kiše izrastaju nove teorije o tom nedohvatnom oceanu ljudskog istinskog postojanja. Teorije s vremenom postaju oruđe u rukama pojedinaca koji onda teorije počinju nazivati novom religijom, religijom koja će "sigurno" omogućiti čovjeku da živi u svijetu duhovnosti. Na pozornici velikog svjetskog teatra se mješaju legende i mitovi, tisućljećima se smjenjuju božanstva u koje čovjek vjeruje, božanstva kojima se klanja, a istovremeno ih se u dubini svoje duše i boji. Množe se istine o prijeklu čovjeka i izvoru njegove duhovnosti, istine ispisane na svim stranama svijeta. Nesiguran čovjek se gubi u tom beskrajnom moru poruka, nesiguran čovjek luta od jedne istine do druge, identificira se sa filozofijom pojedinih religija, identifizira se sa svime što neuk pročita i onda ih nesiguran u svom neznaju širi dalje. Redaju se prekopirani tekstovi raznih filozofija, koji kao nesvijetleći biseri, kao svjedoci nekih nesigurnih duša koje tako izgubljene u tom beskraju podataka na koncu izgube same sebe u beskraju ne prerađenih podataka. Filozofije o Telemi, o Scientologiji, o starim Slavenima, o Budizmu, Tantrizmu, Hinduizmu, o kristalima, o vitaminima i mineralima, tu i tamo nešto o svemiru i njegovim snagama, o oceanskim strujama, izvještaji sa zvjezdarnice grada, copy- paste o psihologiji i fiziologiji, izmješane kruške, jabuke i zrnca grožđa, nagomilavanje podataka u košari od bambusovog pruća svjetlucaju kao umiruće zvijezde na nebu nesretnih duša i povlače ih sve više i više u bezdan nesigurnosti, u kaos informacija u kojem, nagomilavajući podatke, žele dokazati svoje znanje. Tako su nažalost prodavači magle i trgovci ljudskim dušama ostvarili svoj cilj, uspjeli su  služeći se mislima drevnih mislioca i čovjekovim naučenim neznanjem uvjeriti mnoge da su oni stvaraoci novih religija koje će uistinu vrednovati ljudsku dušu. Povijest svjetskih filozofija i religija nas uči da ništa nismo naučili, da smo još uvijek tek pasivni konzumenti tuđih misli. Tužna i ružna spoznaja na portama 21- stoljeća, stoljeća koje je najavilo novu revoluciju, revoluciju ljudske spoznaje.
"Ljubi, a onda čini što hoćeš" drevna misao svetga Augustina ponekada opravdava djelovanje i onih koji prodaju maglu i ne znaju što je uistinu Ljubav, opravdava njihove pokušaje da čine iako ne znaju što čine i dokazuje nam istinitost Kristovih riječi "Oprosti im oče oni ne znaju što čine".


Čovjek, to svjetlosno biće, ta najprirodnija tvorevina izrasla iz sjedinjenja zakona makro i mikrosvijeta, čovjek to čuđenje u svijetu, čovjek se rađa i živi u vječnom zagrljaju duše i materije, u vječno ljubavnom zagrljaju istinskog postojanja u svjetlosnoj dimenziji njegova rođenja iz ljubavi, Čovjek u sebi nosi cijeli svijet. Njegovo tijelo je mjerljivo i dokazljivo zakonima klasične fizike, a njegovom svijesti vladaju zakoni kvantne fizike iz kojih izrasta njegova svjesna spoznaja o postojanju makro i mikrosvijeta, tu cvijetaju mogućnosti njegove četverodimenzionalne samosvijesti o njegovom trajanju u svjetlosnoj dimenziji  "Einsteinovog sna", u čudesnom  metasvijetu njegove spoznaje. U metaverzumu čovjekova uma, u kojem vladaju, za znanost, još uvijek nedovoljno razjašnjeni zakoni, se dotiču svi dosada otkriveni i spoznati prirodni procesi, u toj najvrednijoj tvorevini sa početka priče se kriju sve još ne otkrivene tajne univerzuma.
Danas u svijetu uvriježen pojam "Univerzum uma" po mom mišljenju nije dovoljno jasan jer u univerzumu vladaju drugačiji zakoni od onih koje su znanstvenici otkrili proučavajući mikroverzum, a "Einsteinov san" san tvorca svjetlosne dimenzije, san o univerzalnoj teoriji koja bi trebala povezati mikro i makroverzum, se još nije ostvario. Takozvani "univerzum čovjekova uma" se istražuje već stoljećima. Danas se u filozofskoj disciplini Fenomenologija uma pokušava prodrijeti u te još uvijek nedohvatne dubine čovjekova bića. Čovjek s njegovim tijelom i univerzumom umno- osjećajnog u sebi je holograf samome sebi, pa je tako automatski i izvor informacija iz kojeg filozofi, fenomenolozi, neurolozi, psiholozi i kineziterapeuti iščitavaju i prikupljaju podatke.
Kada se radi o osjećaju boli, sasvim nevažno radi li se o duševnoj ili fizičkoj boli, gledano kroz kristalnu prizmu razmišljanja kineziterapeuta, to je instrinistički osjećaj boli koji se može tek u direktnom kontaktu s pacijentom proučavati, može se objašnjavati i liječiti na više načina. Ako uzmemo kao primjer bol u leđima možemo je, slijedeći podatke koje smo dobili iščitavajući čovjekov "holograf", objasniti: 
  • Kao mehanička blokada dvaju kralježaka
  • Kao prenapetost u mišićima 
  • Kao poremećaj u geometriji tijela  
  • Kao poremećaj u geometriji pokreta 
  • Kao predznak srčanog infarkta 
  • Kao dokaz postojanja kancerogenog tkiva  
  • Kao dokaz postojanja metastaza 
  • Kao psihosomatski problem 
  • Kao gubitak svijesne spoznaje 
  • Kao gubitak osjećaja za duboki senzibilitet 
  • Kao gubitak koordinacije pokreta ili jednostavno 
  • Kao sindrom boli nepoznatog uzroka.





Kao dvanaest drevnih apostola, tih dvanaest kontraverznih davnih istina uspoređujem sa istinama koje mi pacijenta o sebi odaje i one me sjedinjene sa teoretskim znanjem uvode u svijet osjećanja osjećaja boli, tog čudovišta, koje često bez pravog uzroka uništava sretne trenutke ljudskih života. Svaki pacijent, svaki čovjek je hologram za sebe, svaki čovjek je unikatno djelo univeruma. Upravo ta izručenost osobnom osjećanju osjećaja, osjećanju koje se ponekad bez spoznatog uzroka, širi malim energetskim sustavom nazvanim čovjek, me je navela da počnem holistički razmišljati.  Od tog sretnog trenutka spoznaje sjedinjujem teoriju i praksu u svjetlosni zagrljaj koji svojim radom modificirama i tako oblikovanu za svaku pojedinačnu dušu nudim svakom čovjeku.
Čovjek, svojim postojanjem u univerzumu, posjeduje svoju osobnu sferu, svoju auru, svoje magnetsko polje, svoju kinesferu, pa je čovjek uistinu unikat, "mali univerzum" u "beskrajnom svemiru". Kinesfera je prostor u kome se rađaju sva ljudska stremljenja, htijenja, nadanja, želje, žudnje, čežnje, odluke, odbijanja i svi pokreti bez potrebe čovjekovog napuštanja mjesta u prostoru u kojem se nalazi.




Zbog boljeg razumjevanja geometriju tog prostora bi trebali zamisliti kao ikosaedar, koji se čovjekovim svjesnim postojanjem u sferi planete Zemlja, smjestio u prozirnoj kugli njegova trajanja u dimenziji prostor- vrijeme, u  svjetlosnom zagrljaju velikog univerzuma. 
Da, ali mi nažalost nismo naučili misliti ni prostor ni vrijeme. Za vrijeme školovanja smo učili geometriju, deskriptivnu geometriju, Euklidove i Pitagorine teoreme, ali nismo učili to teoretsko znanje pretvoriti u život i nitko nam tada nije rekao da mi posjedujemo osobni prostor i da se njegova geometrija manifestira našim pokretima u i oko našeg tijela te da ona ritmom naših pokreta postaje i naša četvrta dimenzija, naše prostor- vrijeme, ljubav prema samome sebi, ljubav taj čudesni svijet čovjekove samoosjetilnosti i samoosjećajnosti, svijet iz kojeg izrasta istina o ljudskom postojanju u božjem snu, istina na kojoj pupaju svi cvijetovi svjetskih religija.

http://samopoimanje.blogspot.com/
http://pjevaju-vile-slovinske.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/

Probudimo u sebi Boga dobrog raspoloženja




Dioniz, bog dobrog raspoloženja, stvaraoc opuštenosti, ona uvijek nasmješena luda u nama koju, u svakodnevnom životu, ne spoznajemo svjesno. On, uvijek u sukobu s apolonijskom ozbiljnosti našeg misaonog uma, prvo pretvara emocije u osjećaje i dozvoljava nam da pamtimo i da se sjećamo sretnih trenutaka. Tri presudne sekunde, alkemijski treptaj oka, to je naš Kairos, prepoznajmo ga i dozvolimo Dionizu da ga umnožava, utrostručava, da stvori kolonu naših sretnih trenutaka i prepustimo se opijenosti i zanosu tog našeg unutarnjeg boga. Pokret tada postaje uistinu stvaraoc vaše sreće, organizator vaše unutarnje ravnoteže, on bdije nad vašim životom i pretvara ga u san iz kojeg u vama izrasta dionizijski osjećaj. To nije pijanstvo nego zaboravljeni zanos. Pokret se uistinu ne vidi, on se osjeća, on pulsira i treperi povezujući sve ćelije tijela u vječni titraj, naš život. Oni duboko skriveni senzori koji nam nagovještavaju tijelo i pokret, tada uistinu stvaraju sliku tijela koja se u nanosekundama mijenja i nadopunjuje. Osluhnimo, Dioniz nas poziva na naše unutarnje slavlje. To je glas koji će nas provesti kroz tamni tunel Demokritove mračne spoznaje vanjskim osjetilima i uvesti u sunčani grad naših zrcalnih neurona. Vjerujte mi samo iznutra se sanja.

"Ostanite mi zemlji vjerni, moja braćo, ostanite vjerni snagom vaše kreposti. Ljubav koju osjećate i poklanjate i vaša svjest o njoj služe smislu zemaljskog života. Molim i preklinjem vas, nemojte napuštati zemaljsku stvarnost i nesmotreno leteći u visine udarati o zidove vječnosti. Ah, uvijek je bilo previše izgubljene kreposti. Tek onda kada drvo rastući pusti u zemlju duboke korijenje, može krošnjom treperiti i sezati ka suncu. Ako ja nekome, koji nije nikada ronio u uzburkanom moru i nikada nije, u vrijeme pasjih vrućina, bio istiski žedan, kažem riječ voda to za njega tada ostaje samo prazna riječ. Smisao riječi svjetlost može shvatiti tek onaj koji je stajao pod golim suncem u zenitu, kada njegovi zlati zraci sve drugo izbljeđuju i zasjenjuju. "  poručuje nam svojim  filozofskim razmišljanjem Friedrich Nietzsche.

 Prisustvujmo Dionizovom slavlju koje na nas čeka u kristalnom labirintu naše svjesne spoznaje. Zrcalni neuroni su puni osmjeha naših prijašnjih stanja, samo ih treba znati prepoznati i ponovo oživiti u sebi.
"Podignimo čašu za ovaj stretni trenutak" uzvikuje Dioniz i otvara naš dlan opuštajući njegove mišiće i napinjući mišće lakta i ramena.
Prinošenje čaše ustima je ritual uživanja u piću, svejedno jeli to voda, voćni sok, vino ili cognac. To je onaj treptaj oka u kojem počinjemo zadovoljavati naše unutarnje porive. Žeđ ili želja za uživanjem u piću je blizu i u isto vrijeme užasno daleko od naše svjesne spoznaje. Oni koji gase žeđ, bez svjesnog sudjelovanja u tom trenutku, ne ugase žeđ, a oni koji piju alkohol bez uživanja u tim kapljicama se vrlo brzo napiju.




U današnje vrijeme gašenje žeđi ne znači spašavanje života i zbog toga to nešto činimo nesvjesno i bez uživanja u tome. I ja sebe samu često uhvatim kako bez pravog uživanja gutam mineralnu vodu i pri tome razmišljam o sljedećem pacijentu koji će pozvoniti na vrata. Pri tome ne pomažem pacijentu, a sebi odmažem. Pokret je stvaratelj sreće u nama, treperav, skoro neosjetljiv on pokreće titraje u našem mozgu i onda iz njega počne kapati hormon sreće i širi se tijelom kao veliki val zadovoljstva. Dioniz nas uvodi u ritual svakodnevice, otvara nam vrata svijesti, uvodi nas u svijet samoosjećajnosti.



Spoznajmo taj svijet dionizijskom opuštenosti. Tada ćemo svjesno uzeti čašu vode, prinjeti je ustima i osjetiti djelić sekunde i osjećati da je taj pokret krenuo iz našeg samoosjetilnog uma. Tada žeđ, proizašla iz osjetila, prelazi u osjećaj i postaje dio nas samih. Trenutak te spoznaje, tri sekunde samoosjećajnosti i mi počinjemo sljedećih par trenutaka svjesno gutljaj po gutljaj, dionizijskom opuštenošću, osjećati kako voda ulazi naše tijelo. Osjećamo kako se mišići grla pri tome opuštaju i šire, ruka stabilizirana u ramenom zglobu pridržava čašu u prostoru ispred naših usana, a mišići jezika pomažu Dionizu da se tijek novonastajućeg osjećaja širi našim tijelom. Odjednom se u nama ponovo rađa zanos, mi razumijemo nečujni govor naših usana, jezika i grla, a tijelo nam odgovara jezikom ugode i mi spoznajemo osjećaj utaživanja žeđi.
Dioniz nas poziva na slavlje i ako uistinu razumijemo njegov poziv naša ruka će pri podizanju čaše odavati poštovanje prema osjećaju koji se u nama budi, mi ćemo podignute glavu i očiju uperenih ka dalekoj zvijezdi pod kojom smo rođeni otvoriti grlo i osjećati kako tekućina klizi ka našem srcu.
Dionis u nama otvara kapije naših ćelija i širi val zadovoljstva cijelim tijelo, kapljice se pretvaraju u nektar u ono legendarno piće bogova i mi nošeni snagom tek probuđenih osjećaja spuštamo čašu na stol i spoznajemo sljedeći sretni trenutak.




In vino veritas, najbanalnija sentencija koju smo naučili nas često dovodi u napast da tek pijući vino imamo hrabrosti govoriti svoju istinu i suprostaviti se nečijem mišljenju, jer tada nam se pričinja da smo nekako hrabriji. Probudimo Boga vina u sebi i tada ćemo shvatiti da značenje te sentecije nije u izrečenoj istini nego u poimanju duše, pneume, esprita, spiritusa. Vino izrasta iz duše grožđa, sagorijevanjem pali u sebi novu vatru i poklanja je onima koji ga znaju cijeniti. Bog vina je dobri duh našeg istinskog postojanja. Isti taj Bog neka bude budan u vama kada sjedite u kancelariji i borite se sa računalom i njegovim hirovima ili kada pokušavate pacijenta osloboditi od zubobolje, kada vozeći auto počenete osjećati umor i bol u tijelu. Neka vas slijedi u stresnim situacijama kada vam se čini da nemate vremena ni za šta, a najmanje za sebe. Dozvolite mu da bude u vama kada igrate tenis ili golf, kada na plesnom tečaju uvježbavate novi korak.
Kairos, bog tog vašeg sretnog trenutka onda bdije nad vama, uzburkava titraje u svim ćelijama tijela, oslobađa hormone sreće i vi u sljedećem trenutku ponovo predajete svoje osjećaje Dioniziovoj moći koji s istim užitkom nastavlja ritual uživanja u životu.

http://manu-propria-terapija.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/

Razgovor sjenki

Prisjetimo se Nikole Šopa, pjesnika svjetle samoće i njegovih "kućica u svemiru", njegovog razgovora s Bogom, običnim čovjekom sa šeširom i štapom, njegove molitve da mu vrati tijelo, da pokrene vodu za mlin njegovih pokreta. Pjesnik je izgubio osjetila za pokret, ali je sačuvao osjećaj kojim je lutao univerzumom i stvarao svoje trenutke svjesne spoznaje tijela u pokretu.



Slijedeći poeziju pjesnikovih misli ja moj pokret pretvaram u boginju lova. Već sama zamisao o boginji daje liku dinamiku bez ijednog čvrstog oblika na njoj. Ona dolazi i odlazi nečujno, ponekad se pojavi iznenada, a ponekad smišljeno ali nikada bez razloga. Njeno tijelo je satkano od titrajućih struna, nju ne mogu dotaknuti, ali ju mogu osjetiti. Artemida je sjenka moje duše, ona je ono u meni što se ponekad skrije u nedohvatne dubine oceana snova.
Zatvaram oči i zamišljam boginju kako me uvodi u trenutak, a onda me nosi kroz jedan cijeli radni dan. Ništa drugo nije važno, samo pokret odjenut nevidljivim tijelom boginje. Pokret mi priča priču o danu u kojem se budim, odjevam, odlazim na posao i vraćam kući, on ostvaruje moje namjere, nadanja i želje i ja osjećam kako u meni titra pokret i ja postajem pokret. Kairos, moj sretni trenutak, one tri sekunde treptaja oka, postaje moj vjerni pratioc jer tada uistinu osjećam svoje trajanje u njemu. Osluškujem unutarnjim ušima i čujem tonove struna, moja pokretačka energija ostvaruje ritam kojim me Artemida budi i tušira, kuha prvu kavu, njime obavljam dnevne poslove, odmaram se, kupujem, slušam muziku, čitam knjigu i ponovo odlazim na spavanje.



Sklad njenog tijela se ponekad pretvara u morski val, postaje vodena spirala iz koje izvire druga spirala pa onda postaje ponovo veliki val. Moje šake i ruke potaknute njenom dinamikom ne osjećaju umor i ja lagano otvaram tubu paste za zube i bez napora perem zube, nanosim kremu na lice i šminku na oči, otvaram bocu mineralne vode, punim čašu i prinosim je ustima. Ritam me razbuđuje i usmjerava moje misli, odrađuje odabir haljine i način kako ću je odjenuti, vodi moju ruku do češlja i rasčešljava kosu, određuje dužinu kojih koraka i usklađuje ih s disanjem. Silazeći do garaže ja odjednom osjećam lakoću njenog nečujnog koraka i tada se odlučujem na hodanje do prodavaonice živežnih namirnica. Njeno tijelo me svojom spiralnom dinamikom nosi i ja imam uistinu osjećaj da pri svakom novom koraku udišući rastem, a izdahom stabiliziram tijelo za novi korak.  Boginjina spiralna dinamika postaje dio mene, koračam njenim lakim korakom i prisjećam se davnih vremena kada smo večeri provodili na gradskom korzu. Treptaji oka su tada bili odraz naše sreće, a trenuci su bili vječnost u koju smo vjerovali i na sebi svojstven način sudjelovali u njoj. U predvečerje smo se nalazili na početku trga koji nam se tada činio beskonačno velikim. Smijali smo se bez razloga i isto tako bez razloga bili sretni.
Pođite večeras samnom na stari korzo kojeg više nema u vašem ni u mom gradu. Nasmješimo se bogu stetnog trenutka, dotaknimo pramen njegove kose i krenimo do kraja trga, pa natrag, pa još jednom, još jednom, ponovimo to tisuću puta. Pogledajte dolaze i drugi, nadolaze i oni koji još tu nisu bili, nova lica, ali osmjesi isti, a pokreti slični. Svatko od nas u sebi nosi svog maloga boga koji ga vodi i ne dozvoljava umor, spriječava iskrivljenje kralježnice, ukočenje zgloba ili napetost mišića.
"Ruku na srce, ali uistinu se pitam, šta ova mladost večerima ovdje uporno traži. Cijelo vrijeme troše đonove i troše sate, da odu tamo i onda se vrate" govorili su naši stari iako su znali da su i oni u sličnim večerima provodili sate na promenadi.
"Što li se događa u glavama ove mladosti dok na sred korza valja u ritmu "Break dance" ili akrobatskog plesa" pitamo se mi danas i znamo da će se i oni jednoga dana isto tako iznenađeni zapitati: Zašto li ova mladost nepotrebno troši energiju?
Zaustavimo se u trenutku i doživimo svjesno onaj davno prošli treptaj oka, treptaj koji nikada nismo sasvim zaboravili. Tu ipak nešto postoji, ipak nisu bili prazni ti naši na korzu provedeni sati. Treptaj oka je mnogima od nas promijenio život, odveo nas na drugu stranu trga, poveo u zagrljaj, osvijestio osjećaj.



Mi danas ne primjećujemo, ni svoje ni tuđe, treptaje oka. Ritam kao da je zamro u nama, pa ne osjećamo ni ritam drugih i nemožemo se sljubiti s njim. Pored nas u kolonama prolaze ljudi, trenutak do trenutka se kotrlja, a mi ne primjećujuć njihove osmjehe, hrlimo u neko novo nepoznato sutra. No, mi danas hrlimo bez srca, jer bez osjećaja za ritam ne spoznajemo sretni trenutak pokreta u sebi, pa put ispred nas postaje mukotrpan i pun uspona i padova iz kojih izlazimo siromašniji za trenutke sreće i s još jednim pokretom manje. Koreografija naših pokreta je na gradskom korzu izrastala iz naših tek nadolazećih osjećaja. Prisjetimo se lakoće kojom smo koračali nadajući se da ćemo kod sljedeće runde ponovo sresti onaj alkemijski treptaj oka. Naše glave su lebdjele iznad vrata, a naše oči su tražile dragi osmjeh na dugoj strani trga.



Artemida u meni mi govori da je to bio lov na svjesnu spoznaju, nesvjesni pokušaj širenja horizonata u beskonačnost mladelačkog sna. To su bili osjećaji koje smo kasnije počeli svjesno pripitomljavati, smanjujući pokrete u sebi, ne osjećajući da smo tako uistinu počeli gubiti i svoje vrijeme. Mi smo se jednostavno predali vjerovanju da je vrijeme kupljivo i da ga možemo prodavati. Kairos, bog sretnog trenutka, nam nije okrenuo leđa, gledajmo srcem i vidjet ćemo ga u dolasku i dušom dotknuti njegov pramen kose.
http://manu-propria-terapija.blogspot.com/

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=29298

http://dinaja.blog.hr/

Što čovjeka čovjekom čini?



Ples srca u beskraju uma? Vječna igra svjetlosti i sjene, ples sudbine odbjegle sa otoka Kronosova svijeta? Nad treptajem čovjekova uma vjekuje još uvijek pitanje drevno, što čovjeka Čovjekom čini, ono tjelesno, duševno ili ipak ona u dubini duše lepšava vila, nježna i snažana kao legendarni treptaj leptirovih krila? To čudesno biće otkucaje srca broji, duše meki dah kroji i rijekom krvi, tom ponornicom u kružnome toku, kao tajnoviti Ouroboros u čovjekovom ovozemaljskom roku romori. Stvoriteljica kapljica što  kristale konačnoga tijela hrane i na delti oceana snova grli život plimom vječnih osjećanja koji dušu od nesreće brane. Iz dubine duše vruljom uzbuđenja u srcu izranja, taj nečujni treptaj leptirovih krila što ponekad  u nutrini nježnoj uragane stvara. U podsvjesti tajnoj, u špilji drevnoga Platona, lepršava vila život sjenkom svojom kruni, ona je življenog života vječna svjetla sjenka, čovjekova sudbina, taj odbjegli treptaj Kronosova oka. Kada se strahovi u tami srca množe, neki osjećaji tajni, emocije davne mulj u kapljicama krvi talože, dobra vila, kristalne kristale hladne sante leda, u dubini oceana snova, treptajem svojih svilenkastih krila u kapljice sreće pretvara i valovima novih snoviđenja pjenušavu kupku radosti i veselja stvara. Treptaj leptirovih krila, nježan lahor sudbine odbjegle iz proždrljivog Kronosovog oka, drhtaj što tek kožu dira i treptajem nježnim sedefastu školjku u dubini srca, na pješćanom žalu ljudskoga života sniva. Misao, taj treptaj Kronosovog oka u kojem se prošlost u sadašnjost slijeva, trepti snagom i nježnosti snenom, misao taj čudesni lahor sličan lepršanju leptirovih krila.
Što čovjeka čovjekom čini? Tajnovita vila u dubini duše, anđeo čuvar na portama srca ili svjetla sjenka u beskrajnom oceanu svijesti? Čovjek je božansko biće, taj sretno odbjegli treptaj Kronosova oka, kapljica rose na latici cvijeta, zrnce pijeska u pustinji svijeta, nebrušeni kristal u riznici znanja, Kohinor u beskraju sanja, nježni lahor leptirovih krila što zvjezdane oluje u svemiru stvara ili je čovjek tek lepršavi dašak u vrtlogu nebeskog vretena, tek blješteća kapljica u rijeci bez povratka, tek sretan trenutak bezvremenog životnoga tijeka.

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=28903

http://dinaja.blog.hr/

Mittwoch, 28. April 2010

Srce, fontana vječne mladosti



U dubini srca, u predklijetki vječnosti, u tom svetom mjestu živi anđeo čuvar, živi anđeo vječne ljudske dobrote, anđeo koji svojim postojanjem u fontani vječne mladosti dokazuje hladnoću, nepostojanje i zloćestoću plavićaste boje safiraste duše ružnoće, duše u kojoj ne cvjetaju nebeski cvjetovi satkani od kristalne ljepote. Tu u dubini srca, na izvoru kristalne ljepote, se iskrenjem kristala, rastom ljubičastih cvjetova u svjetlosnom zagrljaju unutarnjeg svemira sve barijere među ljudima ruše, tu se iscjeljuju sve tuge i svi umori snene duše guše, tu samo lahor kristalnoga sjaja puše. To je fontana bezvremene svjetlosti, fontana vječne mladosti, fontana na kojoj se življene i živuće kapljice rijeke vremena vječno sastaju i rastaju. Zrake unutarnjeg sunca sjaje kroz trepravu krošnju satkanu od svjetlosnih niti, dodiruju neumornog srca koru, a ono vječno treptajima svojim prihvaća tu zanosnu prošnju i pristaje na ljubavnu igru kojom daruje zdravlje, sreću, snove svakom živom stvoru. Srce to izvorište snova, vječno traženi sveti gral, u aklemijskom treptaju oka odlučuje i liječi čovjeka od svih bolesti duše, od svih kleveta i smišljenih laži.
Milijuni riječi napisanih, milijuni riječi izgovorenih, milijun riječi potrošenih da se pokaže, dokaže, objasni, iskaže, izrazi kristalna slika osjećanja osjećaja. Zbrajam riječi i osjećam da je riječima teško pokazati, dokazati, objasniti, izraziti osjećaj koji tek neki među nama ne mogu ili jednostavno želi osjetiti.
Srce moje u vječnom alkemijskom vjenačanju je puno ljepote, no glava je okupirana razmišljanjem, napadnuta lažnim safirastim sjajem snježne kraljice, dotaknuta zagrljajem koji izrasta sa zmijskog izvora gmizanja vremenom, a tijelom se šire uvijek novo izrastajući osjećaji o spoznaji ljudske dobrote, ljudskosti oslobođene tog otrovnog zagrljaja ljudskih slabosti. Osjećam toplinu, toplinu malo opterećenu željom za zaboravom nekih, bez snage srca napisanih riječi, nekih tek tako skročenih rima, nekih bez znanja i osjećaja napisanih pjesmica, nekih iz mojih drevnih misli posuđenih osjećaja. Da, uistinu pokušavam zaboraviti vrijeme provedeno na portama zla, nastojim zauvijek za sobom zatvoriti ta čelična vrata iza kojih se gnjezdi naučeno neznanje i krenuti ka suncu istinskog postojanja. Ne osjećam više okus gorčine, gorki okus koji se, u trenutcima virtualnog ratovanja ljudskih taština, bio za trenutak ugnjezdio u duši. Osjećam nove iskre u probuđenom umu, razumu koji je dugo bio prikovan okovima zlih namjera nepoznatih, nikad viđenih spodoba koje su nagrizale život, mutile sjaj kristalnoga dvorca moga postojanja u sretnom zagrljaju svjetskoga znanja. Tražila sam dokaz demokracije među zvijezdama, potvrdu drevne Kantove premise o zvjezdanom nebu iznad nas i moralnom zakonu u nama. Danas mi se pričinja da sam bila slična Diogenesu koji je svijećom tražio čovjeka jer su se, zbog snažne oluje taština, sve zvijezde na tom nebu ugasle, prestale treperiti od straha pred osvetom bogova koji skriveni sjede u hramu koji tada nazivah mojim virtualnim domom. Pitam se hoću li ovim riječima uspavati nebo okrutnosti i oživjeti uspavanke položene u blage oblake koji ne govore, položene među nježne božje ovčice koje pjevuše u pretljetki vječnosti i čekaju da im se pridružimo lakoćom postojanja i duhovnošću? Pitam se kada ću i hoću li uspjeti uzdahom oslobođenog srca odpuhati zastore uvijek ponavljajućih događanja i sretna zakoračiti u jutro obasjano sjajem ljubičastih kapljica sreće, tih čudesnih kristala usađenih u ljudske oči prošaranih ljepotom vjerovanja u duhovnost duša? Pitam se pišem li sada himnu životu, himnu ljubavi, himnu ljudskom srcu za koje vjerujem da u sebi nosi iskru dobrote ili je ovo samo iluzija prošarana šapatom grebena oblivenog krvlju beskrajnih dubina ranjene duše zbog izljeva okrutnosti ogrnute velom lažne duhovnosti?
Pitam se i pitajući se uranjam u dubinu fontane vječne mladosti, u fontanu ljubičaste svjetlosti u širine ljubičaste nježnosti, uranjam u iskreću snagu svemirskih kristala koji blješte u svakom zrncu moje, tvoje, naše, vaše, njihove, ljudske krvi? I jedno jedino pitanje se ni postavljam, pitanje o razlici između muškosti i ženskosti, pitanje koje diskriminira ljudskost u öovjeku.
Što je to ženskost?
Što je to muškost?
Hladno, bezosjećajno, stereotipno pitanje, pitanje zanima me što vi o tome mislite, je izričaj duše koja nije osjetila dinamiku zlaćane spirale u sebi, duše koja ne zna tko je, od kuda je došla i kamo kreće, pitanje koje dokazuje osnovno neznanje o čovjeku i njegovoj duhovnosti, pitanje koje potvrđuje nepostojanje u svjetlosnom zagrljaju nebeskog vretena?
Ženskost, muškost, pa zar to nije svjetlosni zagrljaj u kojem čovjek vjekuje, zar to nije alkemijsko vjenčanje anime i animusa u svakom ljudskom biću, zar to nije ljudskost u kojoj se zrcale i muškost i ženskost, zar to nije čovjek u čovjeku, zar to nije duhovnost o kojoj mnogi pišu ne osjećajući je u sebi? Zar ženskost nije snaga kojom žena izore cijelo polje, a zar muškost nije nježnost kojom muškarac bdije nad bolesnim djetetom?



Ženskost i muškost, dva anđela, dva bezspolna bića, blješteće kapljice koje izrastaju iz dobroga srca, iz fontane vječne mladosti, kristali srodnih duša koje se ljubavlju grle i sjedinju u svjetlosnoj dimenziji ljudskosti u svakom čovjeku!
http://ja-i-pokret.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/

Zagrljaj srodnih duša.


Blješte svijetla svemirske pozornice, na rampi tog ljubičastog beskraja, na obroncima sna i jave jedno treperavo srce radosno se smiješi, veselo kao čigra iskri melodiju anđeoskog sjaja i zaneseno zagrljajem noći sa zvjezdanim prahom spiralnu igru bezvremena igra. Ljepotica noći ga svjetlošću svojom dodiruje, dlanovima svojim mjesec ga miluje, a ono plešući sa tkivom nebeskog vretena svjetlošću svojom grli cijeli svijet. Tišina se širi horizontom tmine, bezglasnim glasom svjetlosti vječne uranja u dubine još snenog bezprostora i ostavlja tragove svoje kristalne blizine. U svitanju novom život se budi, osjećaji se redaju u svoj dnevni slet, najavljuju svoj čudesni treperavi ples u toj velikoj gala predstavi na sceni svijeta da se dinamikom zlaćane spirale, životna energija u srcima punim snoviđenja u odnose zlatnog reza postavi. Sjedinjuju se srodne duše u svjetlosni zagrljaj koji od davnina ljubi i sjedinjuje ljude, u tom nježnom dodiru nepostoje zlo i ljutnja koji ljubav ruše, nema mržnje, taštine i jala, unutarnjim bjesom usijanih glava koje vječno ljudima sude. Pozornica blješti treptajima srca, maglovita zavjesa nepostojanja polagano se diže, a svako, tom toplinom, probuđeno srce istinom se kiti i uranja u svoje sretne duše dres. Slika za slikom izrasta iz vrtnje zlaćanoga tkiva, cijela galerija se pred očima još usnuloga svijeta niže, duše sjedinjene svjetlosnim zagrljajem neba plešu anđeoski ples. Sretna svemirska duša blješti pobratimsvom svijeta u kojem ljubav spava, ona ne poznaje ljepše, ne priznaje veče, spoznaje da ne postoji bolje, u toj igri na pozornici svijeta nitko nikad ne želi i nemože ubiti mrava, scena velikog svjetskog teatra, osvjetljena svjetlom unutarnjeg svjetla, oslobođena tmine ljudske taštine postaje anđeoskim cvjetovima posuto polje. Osjećaji žive kao biserna niska ustreptalog srca, kao spirala koju tkaju zvjezdani vranci sjedinjeni u ljepoti te predstave snene, emocije lebde ljepotom tog bezkraja, snagom volje svoje raskidaju, poludjelim umom istkanu istinu koju brane tek misaoni lanci, nevidljive karike, optočene tugom i strahovima, tom kupljenom sudbinom bez istinskog sjaja. Sužnji u lancima neznanja, neke jadne duše vjeruju da se uzdižu do beskrajnih visina, neki se tope svojim neživljenjem u lažnim tek izgovorenim, praznim riječima, ne osjećajući snagu svemirskog vretena koje sve duše u zlaćanu spiralu bezvremena sjedinjuje.

http://dinaja.blog.hr/
http://zlatni-rez.blogspot.com/
http://umijece-pokreta.blogspot.com/2007/06/koreografija-svakodnevice.html

Fibonacciev niz i zakon zlatnog reza.



Mona Lisa, to prekrasno i u našoj svjesti vječno živuće lice, je dokaz matematičkog odnosa, koji dijeli, ali u istom trenu svakom djeliću ne oduzima osobnost. Taj matematički odnos nazivamo zakon zlatnog reza iz kojeg u konačnici proizlazi harmonična cjelina.
Tom slikom nam Leonardo da Vinci poručuje da su poslije drugog "velikog praska", onog koji se dogodio u glavama homo sapiensa, ruke i mozak svojom spiralnom dinamikom stvorile čovjeka. Zlaćana spirala na da Vincievoj slici završava na rukama stoljetne dame zagonetna osmjeha.
Ruke, mozak i spoznaja opasnosti svog postojanja u univerzumu su stvarale čovjeka i njegov utjelovljeni um.
Promatrajući ovu sliku spoznah i misao staroga majstora. Ruke su produžetak naših misli, one osjećaju, one nas brane i hrane, njima volimo druge i njegujemo sebe. U našim rukama se krije Božja iskra koja nas usmjerava u našem stvaralaštvu.




U godini 1202., razdoblju cvata gotike, Leonardo iz Pise zvan Filius Bonaccio (sin Bonaccijev, mi skraćeno izgovaramo Fibonaccio) je, vjerovatno potaknut teorijom o zakonu zlatnoga reza, jedno vrijeme proučavao razmnažanje zečeva i došao do zaključka da i oni u održanju vrste slijede taj prirodni zakon. Počeo je brojati i zapisivati sume novorođenih zečeva. Počev od prva dva zeca, broj novih zečeva je rastao slijedećom progresijom:1, 1, 2, 3, 5, 8, 13, 21, 34, 55, 89...
Svaki slijedeći broj jednak je zbroju prethodna dva. Omjer svih susjednih članova je jednak: 1,618... , a to je broj Phi koji označava omjer zakona zlatnog reza.
Taj niz danas nazivamo Fibonacciov niz i njime povezujemo djelove nečega u cjelinu i razumijemo izreku da je cjelina više od sume njenih djelova. Obrnuti postupak, dijeljenje većeg sa prvim manjim članom niza davati će konstantnu aproksimativnu vrijednost 1,6. Tako su zapravo svi brojevi Fibonaccijevog niza u grupama po tri člana (npr. 8:13:21) u zlatnom razmjeru.








Puž "Nautilus" kao da je izrastao po zakonu zlatnog reza. Pogledamo li pravougaonik i slijedeći dinamičku spiralu umanjujemo li pravougaonike do najmanjega spoznajemo da je puževa kućica izrasla iz Fibonaccievog niza. 2, 3, 5, 8, 13.



Isti taj niz u omjeru Fibonaccievih brojeva su neuroznanstvenici odkrili pri istraživanju djelovanja ljudskog mozga u mikrocjevćicama koje izgrađuju i čine skelet moždanig stanica.

http://zlatni-rez.blogspot.com/

http://dinaja.blog.hr/

Zakon zlatnog reza




Ideja da se razmjerom zlatnog reza mogu matematički otključati i pomalo otškrinuti mistična vrata iza kojih iskri rajska svjetlost Božje konstrukcije Univerzuma privlači već stoljećima velike umove. Možda će jednoga dana uistinu netko pronaći vrata vremena i dokazati da se mi ne zavaravamo i da su te razine spoznaje dostupne našoj vrsti. Čovjek, od prvih iskri svoga razuma, svim svojim bićem teži spoznaji Apsoluta i Istine. Već od zore čovječanstva, čovjek pokušava magijom i religijom transcendirati materiju u sebi i oko sebe u neku višu sferu, gdje sve ima smisla i gdje se sve uklapa. Metafizička matematika je izmjerila svoju okolicu i brojeve međusobno usaglasila.
Pitagorejske molitve tetrakisu nisu upućene broju četiri kakav mi danas poznajemo: " O sveti, sveti Tetraktise, ti koji sadržiš korijen i izvor vječnog toka stvaranja.........."




Tetrakis se za Pitagoru sastoji od deset točkica, koje su poredane o obliku trokuta. 1+2+3+4=10. Desetica je po Pitagori suma prva četiri broja i četvrti broj u trokutu koji u sebi sadrži cijeli brojčani sistem. Tetrakis, prva četiri broja i četiri kao sveti broj je za Pitagoru bio osnova četverokuta pomoću kojega je on izračunao prostor pravokutnog trokuta i tako dokazao da je Babilonski teorem točan. Pravokutni trokut se naziva i zlatni trokut.




Četiri godišnja doba, četiri jahača Apokalipse, četiri strane svijeta, četiri tipa karaktera (sangvinik, kolerik, melankolik, flegmatik), i četiri osnovna elementa (voda, vatra, zemlja, zrak). To je mistični princip harmonije i ljubavi, načelo stvaranja. Broj četiri je suptilna muzika univerzuma, apsolut kojeg je Pitagora osjećao kao muziku sfera, taj broj kao da je za Pitagoru bio Bog.

Pitagora i njegova ideja o kvadratima



Čekajući u predvorju palače da ga primi tiranin Polikrat, Pitagora se zagledao u kamene pločice na podu. Tako mu je sinula ideja: zbroj kvadrata dviju kateta jednak je kvadratu nad hipotenuzom. Pravokutan trokut sa stranicama a, b, c sukladan je preostalim trima trokutima unutar zadanog kvadrata.


Površina kvadrata nad hipotenuzom odgovara zbroju površina tih četiriju pravokutnih trokuta zajedno sa površinom malog kvadratića između njih. Zlatni trokut i zlatni pravokutnik su osnovna geometrijska tijela. Kada ih umanjujemo i povezujemo slijedeći zakon zlatnog reza iz njih izrasta zlaćana spirala. Zlatna spirala je simbol dinamike u nastajanju geometrijskih tijela u prirodi. Spiralna dinamika je čini mi se osnova naših pokreta i osnova našeg postojanja u ovoj velikoj svjetskoj kugli, najharmoničnijem geometrijskom tijelu.
Odnedavno su teleskopi snimili rotaciju galaksija u univerzumu i dokazali da se one okreću u obliku dinamične spirale zlatnoga reza. Pitagora je uistinu slušao muziku univerzuma i vidio je u brojevima, bio sinestetičar koji je čuo i vidio zakone zlatnog reza iz kojeg se sve u nama i oko nas razvilo. slijedeći misli drevnog filozofa matematičari i fizičari danas nisu zadovoljni mišljenjem da je umjetnost i ljepota samo intuicija; oni traže dokaz da ništa u prirodi nije nastalo slučajno.


Slijedeći taj davni princip pokušavam u kineziterapiji pri radu s pacijentima osmisliti Pitagorin Tetrakis, Einsteinovu dimenziju prostor-vrijeme i uvesti broj četiri u metodu koja se u spiralnoj dinamici moga uma iskri Platonovim idejama i postaje muzikom umnog univerzuma svakog čovjeka, njegov vječni svjetlosni zagrljaj.

http://zlatni-rez.blogspot.com/
http://manu-propria-terapija.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/

Zlaćana spirala jednog sna.



Dogodilo se u onom davnom vremenu kada su se vrtnjom nebeskog vretena uzburkale sfere univerzuma i izazvale rigorozne promjene klime na planeti Zemlji. To je među ostalim promjenama uzrokovalo i nestajanje šuma, drevnih nastambi naših praroditelja. Do tada, penjači po drveću, skakači s grane na granu i sabirači plodova, naši su praroditelji bili prisiljeni promjeniti svoj način kretanja, a time i života. Braneći ono najvrijednije u njima, goli život, hominidi su sa grana silazili na zemlju i da bi produžili vrstu s vremenom se počeli služiti prednjim nogama kao oruđem. Prednje noge koje su im do tog trenutka služile za hodanje, skaknje i penjanje su postajale spretnije i učinkovitije, počele su hvatati plijen, pripremati ga za jelo, paliti vatru i prinosti zalogaje ustima. Čini mi se kao da se u njihovim glavama tada dogodio drugi "veliki prasak", da se vrtnja nebeskog vretena počela zrcaliti u kristalima njihova uma iz kojeg je izrastala zlaćana spirala i stvarala ljudsku svijest. Njihov mozak se počeo širiti i u svojoj spiralnoj dinamici proizvoditi misli, pretvarati ih u osjećaje koji su pronašli put do izgovorene riječi. Tonovi njihovih glasova su slijedili njihov urođeni ritam i prihvaćali njihovu dinamiku i tako prelazili, slično glazbi u izraz njihovih duševnih stanja. Žamor se počeo širiti tadašnjim svjetom, misli su odzvanjale kao strahovi, glad, žeđ, sreća i ljubav. Romor je polako prelazio u međusobno razumjevanje, rađao riječi koje su slijedeći zlaćanu spiralu osjećaja izrastale u rečenice i postajale govor.
Kada sam se srela sa objašnjenjem zakona zlatnoga reza, kada sam počela susretati njegovu savršanost u prirodi, u slikarstvu, u literaturi i poeziji pokušala sam je osjetiti i u sebi. Iz takvih pokušaja je izrasla donja pjesmica koju sam kasnije prerađivala i pisala na druge načine. Učila sam i naučila osjećati svoj unutarnji ritam, osjećati spiralnu dinamiku misli i osjećaja. Ova pjesmica je dokaz mojih prvih pokušaja osjećaju odjenuti odoru najsavršenijeg zakona u prirodi. U ovom tekstu je ostavljam je u njenom izvornom obliku, ostavljam ju kao znamen na onu davnu, djevojačku želju stihom i nezgrapnom rimom osjećaje odjenuti izričajem duše.



Dok tijela umorna od dana postelju traže
misli uzdrhtale s mjesečinom bitku vode
tvoje tada tišinom moje nježno snaže
uzdižu ih do treprave zvjezdane slobode.

U noćima takvim izrasta trenutak
budnost naša sanja uzburkano more
vjetar juga, burni snovi, razbijeni lutak
trepravo srce dušu slijedi u noćne dvore.

sjenke duša naših na uzglavlju traju
vjerna straža zlaćanog vretena
strune zlatnim rezom vrludaju
nebeskom harfom miluju srca snena.

Tonemo u snove na portama srca
jačamo lanac nježnih vezivanja
sidrimo se u njedrima dobroga starca
slušajući simfoniju obečanih zbivanja

Ljubav, sreća, boli, usponi i padovi
zlaćana spirala, duša naših čišćenja
dinamika ljepote, snenog srca radovi
zvijezdani put do novoga buđenja.

Bezbroj zlatnih spirala proizašlih iz prvih ljudskih ideja se širilo prostorom i sjedinjavalo u jezike i dijalekte kojima se mi danas na planeti služimo. Istovremeno su se u mozgovima hominida mjenjale i senzo- motoričke karte, mjenjali su se načini razmišljanja, mjenjala se svjesnost, rađala se želja, žudnja, znatiželja. Čovjek je počeo učiti, pamtiti, sjećati se. Čovjek je počeo razmišljati, mudrovati, filozofirati i sve to zapisivati ostavljajući nama svoje znanje u naslijeđe. Mi se nesmijemo zaustaviti, ne smijemo prestati učiti, nesmijemo prestati tražiti nove puteve ka istini koja se još uvijek krije u spiralnoj dinamici univerzuma, na onom tajnovitom izvoru s kojega ispijamo život mi i svemir.

http://zlatni-rez.blogspot.com/

http://dinaja.blog.hr/2008/09/index.html#dan14

http://dinaja.blog.hr/

Osjećam, dakle postojim



Osjetimo li da naše tijelo živi u našoj svijesti, tada naša osjetila uistinu postaju prozori naše duše, okna kroz koja možemo sami sebe vidjeti, čuti, omirisati. Očima se opijamo ljepotom svijeta u kojem živimo, kroz te blješteće kristale se lome sunčane zrake i u zrcalima naše duše se ogledaju slike koje pamtimo.
Promjenimo smijer gledanja, uronimo pogledom u dubinu univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, u naš unutarnji svemir. Otvorimo oči širom, da svijetlost na svom putu do našega uma ne nailazi na prepreke, da ne ostavlja sjenke koje mute umno- osjetilno- osjećajnu rijeku našeg postojanja. U riznici naših uspomena, u kristalnom labirintu naše svijesti, u zrcalnim neuronima naših sjećanja se ogleda cijeli naš život. Zavirimo unutra, u tom čudesnom kristalnom zamku nam se možda, iz jednog zamagljenog zrcala, smješe zagrljeni Kairos, bog sretnog trentka i boginja Fortuna. Tu na nas čeka ogrnuta svilenim velom naših drevnih snoviđenja, lepršava i snena Ljubav.
Kroz okna naše duše struji svježina života i budi čuđenje i žudnju u nama, te davno možda davno zaboravljene osjećaje. Pogledajmo bolje iz odmagljenog zrcala nam se uistinu smiješe sretni trenutci, blješteće kapljice rijeke našega života. Oči su poetski nazvane majkom rastojanja, ali kada naučimo gledati kroz kristalnu prizmu našeg unutarnjeg svemira tada nestaju razdaljine, tada uistinu osjećamo da je sve ono što nam se čini nadnaravno, nedostižno i božansko pohranjeno u nama samima.
Udahnimo duboko, mirisi proljetnog cvijeća, trave poslije kiše, dalekog oceana, usnule šume, božićnog drveta, vanilije i cimta, kuhanog vina, zimskih ruža, mirisi voljene osobe, svi su oni u nama, već davno pohranjeni kao uspomene u galeriji naših osjećajnih slika. Osluhnimo tihi romor u univerzumu našega uma, to je žubor nezaustavljive rijeke vremena. Naučimo slušati ono što smo mislili da je tišina i spoznat ćemo da je njen izvor i njeno ušće u nama samima. Da tu, upravo tu, između izvora i ušća rijeke bez povratka, u blistavim kapljicama te velike vode, u kristalnom zamku naše duše blješte našim unutarnjim suncem obasjani sretni trenutci našeg postojanja.

http://dinaja.blog.hr/
http://dinaja.blog.hr/2008/09/index.html#dan20