Mi smo uvjereni da sami, svijesno donosimo odluke i da onda dosljedno njima djelujemo u svakodnevnom životu. To je za nas samo po sebi razumljivo. Rijetko tko dolazi na ideju da mi ne radimo uvijek ono što smo odlučili, nego se svjesno odlučujemo za ono što već činimo. Neurofiziolog Benjamin Libet je ispitivajući različite akcione potencijale u čovjekovom mozgu došao do zaključka da u čovjeku ipak postoji Freudovo podsvjesno " Ono", koje komunicira s mozgom prije čovjekove svijesne odluke. Neuroznanost danas duhovito to čudesno biće naziva Zombi, a ja ću ga poetično nazvati Anđeo čuvar.
Možemo li upoznati tog "Zombija", našeg anđela čuvara, to podsvjesno u nama, to naše fenomenološko, "Ja"?
Znanost nam tvrdi da je to moguće. Pogledajte sliku i recite sami sebi koga vidite na njoj. Vidite li na njoj mladu lijepu ženu ili staricu?
Zagledajte se dobro i vidjet ćete da osoba na slici mijenja izgled. Sa slike vas pozdravljaju i mlada žena i starica. U vašoj glavi se upravo odvija revolucija vaše svjesne spoznaje.
Libetova tvrdnja je izazvala revoluciju u neuroznanosti i psihologiji, pro i kontra diskusije. Istraživanje djelovanja mozga se nastavlja, mi još uvijek neznamo na koji način mozak proizvodi naš um, ali naslućujemo da će tek oni koji nauče misliti i gledati "srcem" razumjet priču koju nam mozak, posredstvom našeg utjelovljenog uma priča, pravu, istinitu priču, o njihovom čudesnom naporu da domisle svijet, univerzum i sebe same u tom, naizgled, kaotičnom beskraju.
Spoznaja da ljudski mozak nije jednosmjerno računalo, da je njegovo djelovanje umreženo i izloženo neprestanim podražajima koji u njega stižu iz tijela i svijeta oko njega, te činjenica da je upravo istinitost slike tog svijeta proizvod djelovanja svakog pojedinog mozga i njegovog utjelovljenog uma, revolucioniraju iz dana u dan naša neurološka saznanja. U beskraju mogućnosti koje nam mozak svojim neprekidnim radom nudi, leži i tajna onoga što mi nazivamo ljudskom naravi, karakterom, duhovnošću. U njegovoj djelatnosti su pohranjene naše osobnosti, naše želje, naša stvaralačka snaga, naši osjećaji i naša misao o svemu tome.
U glavi nastaje ljubav, mržnja, sjećanje, tu nastaju tuge i strahovi, pamćenje, spoznaja i doživljaj, kaže nova znanost o mozgu i potiče me na razumjevanje te izjave. Postavljam si pitanja da bih na njih pronašla odgovore.
Gdje je vjetar što mi mrsi kosu, vani ili u mojoj glavi?
Šta mi to osjećamo kada milujemo dragu nam osobu, svoje dlanove ili je to pak njegova koža?
Šta osjećamo kada nam se usne spoje?
Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu, Tvoje usne dio mene, ruke u klupku neznanja zapletoše stvarnost u klupko snova. Kao ljetna kiša kapala su milovanja, tvoje usne, ozon sreće, a nebom je klizila ponoć šireći miris navlažene svile.
Poezija izrasta iz osjećaja koje ne znamo i ne možemo opisati. Mozak pri tome radi, stvara nove sveze kojima pretvara krv u šampanjac u našim žilama, ali ja još uvijek ne znam osjećam li ja moje dotaknute usne ili tvoje?
Gdje se nalazi okus čokolade?
U čokoladi samoj ili u mojoj glavi?
Zašto ja ne volim čokoladu?
Zbog njenog okusa ili zbog nekog novog sklopa nastalog okusom čokolade u mojoj glavi?
Kada pišem poetične tekstove pričam priču o revoluciji u mojoj glavi, revoluciji izazvanoj riječima koje šampanjac u mojim venama pretvaraju zamrzlu rijeku punu strahova.
Što se događa u mojoj glavi kada sam tužna?
Što je to što moje misli pretvara u poeziju vode?
Zašto prestajem plakati kada mi njegov osmijeh dotakne obraz?
Jutros je u ljubičastom svitanju nečujna kao nježnost, kraj mog uzglavlja snove skupljala personificirana želja svih prošlih godina, majka rađanja, vječna boginja proljeća. Osjetih sunce u snene duše dubinama, i nestajanje tuge koja se u srcu skrivala. Nečujna kao nježnost je dušu dodirivala s buketom tek procvalih ruža u rukama i lepršava, nećeg tako nestvarnog silueta odlaskom ostavi ljubav kraj kreveta. Renesansa satkana od treprave sreće, leptirasti se snovi opet oko mene roje, treperavo sjeme na laticama broje, dok u proljetnoj travi niće novo cvijeće. Zračak probuđenog sunca je maglu probio, vjetar je sivi oblak sa duše pomaknuo, da bi svjetlosnim zagrljajem srce dotaknuo i pupoljke sreće kristalima svitanja okitio.
Pišući pronalazim odgovore u tvrdnji da naš mozak i misaono- osjetilno- osjećajno u nama djeluju zajedno, da se tu u univerzumu uma iz trenutka u trenutak događa revolucija, vječni i neprekidni rat svijetova, rat svijetova koje anđeo čuvar u dubini duše pretvara u poeziju života.
http://dinaja.blog.hr/2008/11/index.html#dan1
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen