Kvantni pjesmuljak

Danas napisana  pjesmica je tek jedan misaoni eksperiment koji slijedi tvrdnju kvantne fizike. Napisana je u jednom dahu bez točki i zareza i bez velikih slova. Izrasla  je iz kaosa mog unutarnjeg svemira ne slijedeći gramatička  pravila i zakone pa zrcali mikrokozmos jednog jedinog osjećaja i zrcali stanje duše u trenutku ljubavi i osjećanja osjećaja te čudesne svjetlosne energije u kojoj prazan prostor i praznine nepostoje. U bezdanu i beskraju u kojem vidimo tminu nema praznine jer i u tmini trepravi ples tajnovitih struna tamne energije prostorom vlada. Kada razmišljam o Pitijinim mudrostima izrečenim u proročistu podno Parnasa, tada mi se pričinja da je ona već onda znala da je jezik energija koja nikada ne gubi snagu samo mjenja oblik i smisao.
"Otići ćeš vratiti se nećeš poginuti", govorila je proročica prepuštajući ljudskom umu da sam za sebe stavi interpukciju.
No, vjerujte mi ja se divim geometriji pravog pjesništva, uživam u arhitekturi istinske poezije, osjećam ritam pjesničke duše i zato je ovaj pjesmuljak tek skica kaosa u mojoj duši, zrcaljenje onih trenutaka kada u meni zatrepre strune u ritmu svjetlosnog zagrljaja i odkucaja uzdrhtalog srca.

Kvantna geometrija moje duše

Kad miluješ me pjesmom iz davnine i nebo ponad grada oblake broji ja gledam te pogledom strašljve srne i moje srce se kaosa u duši ne boji i nazire tvoj lik u pjesku i pjeni i ritam tvog glasa duši godi

pa u ljubavnoj pjesmi zarobljeni mi ne zavidimo pticama na slobodi i volimo tamu i vjetar kad puše

i sve što srce srcem srcu šalje i gledamo sjene na obronku duše

jer oči ne vide od uzdaha dalje i kad tmina na scenu duše kroči

i sve postaje igra svjetla i sjene tek čudesna igra za snene oči

i duše naše u ljubavoj oluji izgubljene