Škola trenutka

Bilo je to ono davno vrijeme kada sam nošena idejom "nemoguće učiniti mogućim" tek počela vjerovati u snagu trenutka. Tražila sam čudesnost postojanja u dimenziji sna koji sam budna sanjala, jedinstvo u višeprotežnosti koju sam tek naslućivala. Vrijeme, ta svjetlosna dimenzija u kojoj sam do tada samo nesvijesno trajala se otkucajima srca počela uvlačiti u moju dušu. Prestajala je biti količina, gubila je kvantitet i postajala je kvalitetom, ne mjerna jedinica nego vrijednost mog postojanja. Na tromeđi između znanosti, vjerovanja i ezoterike pokušah spoznati snagu svoga uma i ono, znanstveno još ne dokazano, osjetiti u sebi.
Sjetih se anđela čuvara koji mi je pri porodu stavio prst na usta i šapnuo. "Zaboravi sve što si do sada čula, zaboravi tonove tvog nastajanja jer ćeš jedino tako moći živjeti." začuh ponovo anđeoski glas. "Danas znam da u meni još uvijek odzvanjaju početci života koji su prešli u gluho kolo mojih ćelija. Želim osluhnuti tonove života u meni, želim naučiti slušati tišinu" zamolih anđela.
"To je ono kontemplativnno u tebi. Pokušaj misaonim fitnessom oživjeti glazbu početka u sebi."

Vrijeme, svjetlosno biće, anđeoski dah koji mi vječno šapuće o ljubavi i sreći, o životu skrivenom u strunama svijesti, u svjetlosnom zagrljaju sretnoga trenutka, u zagrljaju hirovitog našeg vremena, Boga. Šapati, ta svjetlosna muzika, iz trena u tren mjenjaju svoju treperavu snagu, iskričave note vjetrom u dušu moju dolaze, melodijom svojom dodiruju Kairosa vagu i s rijekom vremena zauvijek u prošlost odlaze. Život moj blješti tajnovitom bajkom koja u svjetlosnom sjaju tog tajnovitog Boga svoj smisao traži, osjeća svaki duše moje osjećajni vir i u kapljicama svojim zauvijek zrcali srca moga mir. Trenutak do trenutka, svaki treptaj oka tog čudesnog Boga iskri nove vremenske staze, osvjetljava duši nove putokaze, nove spoznaje, nova prikazanja istinitog postojanja u zagrljaju svjetla, u ostvarenju uvijek novih snoviđenja. Iskri biserje iz oceana snova, blješti niska trenutaka koja me u zagrljaju bezvremena sidri, zrcale se sjećanja i uspomene u galeriji duše, dokazuju da istovremenost u svjetlosnom zagrljaju tog svojeglavog Boga ne postoji, da ne možemo nikada zakoračiti u isti trenutak, nikada se zrcaliti u istoj kapljici te čudesne vode.

http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/kola-trenutka-bilo-je-to-ono-davno.html