Poetičnost ljudskosti

Čovječe pazi

da ne ideš malen

ispod zvijezda!

Pusti

da cijelog tebe prođe

blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ

kad se budeš zadnjim pogledima

rastajo od zvijezda!

Na svom koncu

mjesto u prah

prijeđi sav u zvijezde!

A. B. Šimić

Ovom pjesmom nam je čudesni pjesnik ostavio duboku poruku, ostavio nam je putokaz ka svjetlosnom zagrljaju koji svojim svjesnim postojanjem pod zvijezdama sami u sebi stvaramo. Oduvjek čitam poeziju, odrasla sam s poezijom, volim čitati poeziju, uživam u poetičnim tekstovima, lutam portalima koji najvaljuju poeziju i stih, ali uvijek se rastužim do suza kada pročitam stih pun gorčine i mržnje prema čovjeku u čovjeku, naročito kada naslov obečava odu tom čudesnom biću koje je satkano od anđeoskih niti vječnog univerzuma. Rastuži me činjenica da neki poete koji u sebi nose iskričavu svjetlost koja je izrasla iz kapljica vode na Kastalskom izvoru, oni koje je Erato dotaknula svojim dahom, u stihu optužuju čovjeka za nešto što nije ni u jednoj religiji, nije u antroplogiji, pa ni u jednoj mudrosti natuknuto, nije postalo razlogom ni izvorom razmišljanja, nije postalo hipteza, nije dokazano pa prema tome nema ni znastvenih teza i teorija o tome. 
Što je ljudskost, kako je ona definirana, kako se ona osjeća, kako se ona živi? Ljudskost to osnovno svojstvo koje je izraslo iz zagrljaja materije i duše, ljudskost koja u čovjeku čini čovjeka, ljudskost ta tajnovita snaga koja dušu dušom čini i hrani je ljubavlju kojom duša osmišljava tijelo to energetsko polje u kojem čovjek provodi svoj ovozemaljski život.

Ljudskost je ljubav, tajnovita energija koja se spustila i kao dobročudni virus proširila zemljom dodirom prstiju koji se danas zrcali u mnogim umjetničkim djelima, ona je rođena iz svjetlosnog zagrljaja i tako postala osnovno svojstvo koje čini ljudsko biće. Ljudskost je emocionalna inteligencija, ona je svijest, ona je primarna, najznačajnija i najistaknutija čovjekova karakteristika Ljudskost je svijest, a poznato nam je da je povijest civilizacije zapravo priča o razvoju ljudske svijesti, sve do ovog konačnog evoluiranja u humanost kakvu mi danas poznajemo i obogačeni ljudskošću živimo. Proces razvoja ljudske svijesti zrcali u  sebi zakone autopoiese, zakone solidarnosti koji su u suprotosti sa zakonima džungle, ljudskost je skup vrijednosti koje su izrasle iz osnovne energije ljudskog postojanja, iz ljubavi koja je iznjedrila čovjekove osjećaje sreće, tuge, mržnje, ljutnje, bjesa, ali i osjećje sućuti za patnju drugog bića, osjećaje samilost jačega prema slabijem, ljudskost u sebi nosi želju za znanjem, zrcali se u znatiželji, čežnji, žudnji, ogleda se u čovjekovoj spremnosti za pružanjem pomoći, ali i u njegovoj spremnosti da bude dobronamjerno kritičan, da se suprostavi, da postavlja pitanja i traži objašnjenja i odgovore, ljudskost  je u njegovoj duhovnosti, njegovoj požrtvovnosti, njegovoj kreativnosti, u njegovoj povezanosti sa svijetom u kojem živi, u njegovom umijeću življenja ljudskog života koji je tako jednostavan i lijep.
Zbog svih ovih vrijednost koje se sjedinjuju u čovjekovom biću, pa ako jedna od njih i nedostaje, ne možemo, ne smijemo čovjeku oduzeti epitet ljudskost, ako osjećamo ljudskost u sebi ne smijemo stavljati ljudskost na stup srama.
Tko smo mi da sudimo? Tko nam daje za pravo da osuđujemo i proglašavamo čovjeka u čovjeku nečovjekom?

Čovječe pazi da ne hodaš malen ispod zvijezda!


http://dinaja.blog.hr/