Vrijeme je poetično nazvano rijekom bez povratka. Mi tisućljećima stojimo na njenoj obali i promatramo kako ona pored nas protiče u prošlost. Rijetki se upitaju gdje je njen izvor, gdje se uistinu nalaze vrata vremena. Njen izvor je još uvijek skriven u točki gdje će se možda jednoga dana zagrliti naša duša sa dušom univerzuma i mi ćemo ući u svijet još neobjašnjene tamne energije, ući u bezvremeni svijet obečavane nam vječnosti, postati njeno svojstvo i tamo vjekovati.
Zaustavimo se u sretnom trenutku, spoznajmo njegovu moć, udahnimo njegove mirise, osluhnimo zvuk svjetlosne muzike ove čudesne dimenzije koju još nitko nije upisao na koordinatama prostora. Krenemo li nizvodno vratit ćemo se u prošlost i uploviti u kaos iz kojeg smo nastali. To neznači zaboraviti prošlost, nego znači učiniti jedino što možemo, ono što je uistinu u našoj moći, znači osjetiti kapljicu te tajnovite rijeke, spoznati da smo ta kapljica mi, da smo mi sretan trenutak u toj tajnovitoj svojeglavoj bujici koju nazivamo život. Stojim u zenitu i ulazim u vodu, sljubljujem se s kapljicama koje me dotiču. Da, to je klasična spoznaja vremena, ono uistinu protiče pored mene i ja u ovom trenu osjećam da postajem djelić te čudesne vode. Svaka novo nadošla kapljica je obasjana novim tračkom sunca koje odlazi ka izvoru u tamu noći koja u sebi skriva sve još neriješene zgonetke moje spoznaje.
Rijeka bez povratka teče, a ja u sebi osjećam sreću postojanja u trenutku. Ljepota tog osjećaja je u nadanju da će nove kapljice blještati još ljepše iako će biti drugačije boje. Okrenuta prema zalazu sunca, svjesna da zenit života polako prestaje, da je jutrenje samo lijepo sjećanje, ja se kupam u dolazećim, uvijek ljepšim, kapljicama nadolazeće vode. Pred mojim unutarnjim očima se podiže zavjesa iza koje se krila pozornica moga života.
Život satkan od trenutaka me pozva na svjesno sudjelovanje u toj velikoj gala predstavi. Trenutak se budi, vidim njegove konture, osjećam njegovu snagu, prelazim rampu i postajem sudionikom vremena. Moje misli, osjećaji i spoznaja se stapaju u dramu koju svijesno živim. Dinamika misli postaje koreografijom trenutka, a osjećaji plešu svoje gluho kolo.
Reflektori svijesti mi otkrivaju sve skrivene uglove pozornice, podsvijest razgolićena i posramljena oblači blještavu haljinu spoznaje. Odbacujem sve ono što mi čisti razum diktira, svo namjerno uljepšavanje, zaboravljam hotimične i tražene slike i poštujem tijek nadolazećih misli.
Neposrednošću djeteta promatram svoj svijet i vidim sebe u bojama impresionističkog slikara. Trenutak zasja u sljezovoj boji, u njemu prepoznajem ljubičaste cvijetove kako se izdižu iz pjene boje jorgovana i osjećam sebe kako odjeljujem nepostojeću prazninu i osjećam da je ona čipka boje sedefa, prostor s kojim se sljubljujem. Moje unutarnje svijetlo, kao reflektori svijesti, luta tamom pozornice i mijenja izgled predmetima. U toj igri tame i svijetla spoznajem magičnu moć čvrste materije u svijetu oko mene. Vođena svjesnom spoznajom i vjerovanjem u znanje ja otkrivam nova agregatna stanja tvari.
Pred mojim unutarnjim očima pozornica postaje beskrajno ljubičasto more u kojem se trenutak širi, trenutak izrasta u kristalne stepenice kojima se uzdižem do sljedećeg trenutka.
U njemu vidim mirise u nekom novom prostoru. To je obična građanska soba, puna zraka i mora, namirisana lavandom, žalom i školjkama. Očaravaju me stotine mirisa što ih u toj sobi šire vrline, mudrost, navike, čitav jedan tajnovit, nevidljiv, etičan i moralan život kojim odiše cijela atmosfera.
Sjećanje stvara novi trenutak u kojem moji dlanovi idu prema licu starca koji miriše na djetinjstvo, pečeno kestenje i košaricu sviježe ubranih jagoda.
Proživljeni trenutci se vraćaju, ne rijekom bez povratka, nego rijekom misli koja jedina teče u oba smjera. Možda je to ona tamna energija kojoj još nismo otkrili svojstva, možda nam jedino ona omogućuje da živimo prošlost u trenutku u kojem naslućujemo budućnost.
Trenutak traje, a iz moje misaone rijeke izrasta još jednom osjećaj, metamorfoziran u stvaranje svijeta. Slike starih majstora traju u trenutku, slike bez kojih nebi imala ni spoznaju o njegovom nastajanju. Vidim bogove iz grčke mitologije, nimfe i sirene, biblijske proroke, lica iz srednjeg vijeka, renesansne mislioce. Sav taj imaginarni ili stvarni svijet iz prošlosti živi u ovom trenutku buđenja.
Ja sam biće koje nemože izaći iz sebe sama, biće koje sve drugo spoznaje u sebi i kroz sebe. Postajem impresionistički proučavatelj sebe same, odbacujem obrise i arhitekturu tijela, brišem granice osobnosti u prostoru i vremenu, razasipam njene spone do sada smatrane definitivno fiksiranima i proučavam element po element tvari od koje sam sazdana.
Rijeka vremena teče u nepovrat, iza mene se gomilaju proživljeni i sada već neproduktivni trenutci, a ja stojim u njenom koritu i u ovom trenutku pripitomljavam njenu razuzdanost.
Prošlost koja je lutala zemljom i kao vjerni pratioc me nagonila da o njoj sanjam, da trenutku uvijek dajem neko prošlo značenje, je sada postala simfonija trenutka i ja osjećam njene tonove u česticama iz kojih sam sazdana, ali to su uvijek novi ljepši tonovi, sve ono prošlo ja spoznajem u sebi kao novi osjećaj i trenutak živi mojim cijelim životom.
Sada više ne moram tražiti izgubljeno vrijeme, jer ono se skupilo na pozornici trenutka u predstavu koja upravo traje. Sunce se spušta prema zapadnom nebu, moje unutarnje svijetlo otkriva u daljini tamu obavijenu tajnom početka, rijeka bez povatka hrli ka ušću u beskraj vremena, a ja spoznajem da moje tijelo može postojati i bez konvencionalnog razuma.
Spuštam se na zamršene i još uvijek nejasne puteve tijela, da bih njima dublje prodrla u vanjski svijet. Šumovi simfonije trenutka odzvanjaju tijelom i ja više neslušam ušima. Mirisi se šire i ulaze u svaku ćeliju moje svijesti, svijetlosne zrake probijaju obrise viđenoga i moje tijelo gleda svijet mojom svijesti o njemu.
Spojene u trenutku moje misli, moja sjećanja i moja maštanja odaju porijeklo svog postanka. One dolaze iz daleke prošlosti i ja osjećam njihovo prastaro porijeklo. Na pozornici trenutka se odigrava povijest čitavog niza živih bića, odigrava se ono što bi bez istinskog osjećaja ostalo mom umu zauvijek sakriveno.
Trenutak me spaja s univerzumom i ja osjećam kako me tamna energija odbija od sebe. Rođeno u gravitacionom polju, moje tijelo prožeto mojim mislima, još uvijek ne spada u taj dio vječnosti. Pokušavam ostvariti nemoguće, odvojiti misao od tijela i dozvoliti joj da sama krene u beskraj, misao koja će se sjediniti sa svjetlosnom energijom misao koja će postati struna u velikom svjetskom orkestru, struna kojom ću sudjelovati u skladanju simfonije univerzuma.
Osjećam da ću tek ako mi to uspije, ako uistinu osjetim snagu svjetlosnog zagrljaja, ako osjetim toplinu vremena u kojem trajem, da, tada ću doista spoznati tko sam, od kuda sam došla i da ću tek onda moći naslutiti kamo ću krenuti.
http://dinaja.blog.hr/
http://vrijeme-dinaja.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen