Geometrija svjetlosnog zagrljaja

Smjenjuju se eoni i stoljeća, godišnja doba, u svom neprestanom dolaženju, prirodi presvače odore, ljudska duša titra tonovima čudesne simfonije univerzuma, a srce, to središte samsare, se do zadnjega daha igra sa vječnim proljećem u sebi. Iz tog vječnog vrtloga vremenskog vretena izranja trenutak purpurnog jutrenja. Svakodnevna renesansa, u renesansi vječnosti, proljećem pretvara pupoljke tek procvalih ruža u veliko bijelo more, a vjetar donosi s neba samo miris ljubavi. Ljubav, Orgon, Chi, Prana, Bioenergija, energija koja nas održava i čini čovjekom, energija koja mjenjajući svoje oblike uvijek ostaje treptanje najsitnijih čestica u univerzumu i u nama samima. Jednim jedinim treptajem leptirovih krila uzburkana energija izaziva oluje, tornada, uragane u našim tijelima. Udišem ljubav i osluškujem poeziju srca koja me poziva u potragu za izgubljenim vremenom, šapuće mi, oživi tog svojeglavog Boga, oživi ga u sebi i u meni. Slike davno zaboravljenih proljeća oživješe ovim divnim snom u ovoj čudesnoj oluji sjećanja i cvijeća. Kotač života, ta čudesna ruleta se vrti, film proživljenog odaje ljepotu proteklog vremena. Slike velikih majstora, koje pamtimo iz monografija, muzeja i galerija žive u nama bojama i trenutkom nastajanja, davne melodije postaju tonovi ovoga sretnog sna, a plavetnilo neba nas dodirom vjetra prisjeća da bez nas ne bi bilo ni vremena ni života.  Sve što se oko nas događa prepoznajemo tek u sebi, vidimo cijeli svijet u kristalnim zrcalima labirinta svoje duše i spoznajemo da nismo jedno jedino biće, nego da se u nama sjedinjuje kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih. O nama samima ovisi kako i u kojem obliku će se prikazivati naša životna energija. Čovjek je svjetlosni stroj,   proizvođač Chi, Prane, Bioenergije, čovjek je energetsko polje prepuno ljubavnih čestica koje trepereći ostvaruju geometriju njegova postojanja.
Srcem osluškujem glas vjetra i osjećam kako se sjedinjujem sa svjetlosnom dimenzijom postojanja. Tu u dubini sebe same, u onoj čudesnoj točki u kojoj se sjedinjuju sve četiri strane svijeta, spoznajem da se sve ponavlja, pa iako se naizgled mijenja, to što vidim i osjećam u ovom sretnom treptaju oka, je čudesna samsara, ocean sna, beskraj i vječnost ljudskoga života, Orgon, Chi, Prana, Bioenergija, Ljubav.
Stvoritelj te čudesne geometrije univeruma našega uma i našeg postojanja u njemu je Vrijeme, pisano velikim slovom. Spoznajem tog nestalnog i svojeglavog Boga i uspijevam oživiti sjećanja i sjećajući se osjećam da osjećam, osjećam ovim sretnim trenutkom istinske spoznaje vječnu vrtnju vretena života.
Grlim tog svojeglavog Boga, kitim mu čelo laticama dolepršalim iz oluje ruža, šapućem mu najljepšu poeziju vremena, ne dozvoljavam mu da mi oduzme sjećanja na prohulalo vrijeme, na ljepotu prvih sastanaka, zatvaram ga u srce tamo gdje ostaju sva lijepa sijećanja i šire se mojom dušom i mojim tijelom kao životna energija, kao bezvremeni svjetlosni zagrljaj.
Zatvorimo vrijeme u srce, tu ćemo ga osjećati svakim njegovim treptajem jer vrijeme je osjećanje osjećaja i sjećanje, vrijeme je sretan trenutak postojanja, a kada nas napusti zaustavi se samsara i mi nestajemo u vječnosti vremena i beskraju božjeg sna.

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=25365