Kristali moje duše snene.

Umjesto padajućih zvijezda jednom sam promatrala kako se sunce igra sa kristalom. Pri treptajima oka je kristal mijenjao oblike, a uvijek je bio isti. Osjetih srcem ljepotu te igre svjetlosti i sjene i spoznah da se zrcaljanje te ljepote događa u meni. Kristali su uvijek bili tu, puno, puno prije nas su bili prisutni na našoj planeti, sudjelujući u nastajanju ljepote. Izrastali iz kosmičke ljubavi oni su odašiljali u svijet svoju ljubav i pretvarali je u svijetlost ljubavi. Jednoga dana kristali moje duše zaplesaše sa svjetlosnim zrakama unutarnjeg sunca. To je uistinu ljubav pomislih i poželjeh postati kristal i promijeniti svijet, ljubavlju zaraziti ljudska srca sveta, pripremiti ih na zvjezdani let, da nikada ne osjete ljudskih zločestoća splet. A onda spoznah da smo genomom naslijeđa žigosani, da svatko u duši nosi znak svojega rođenja, da iz njega izrasta karaktera slika. Vjerujem da se u dubini svakoga srca krije taj kristalni znamen, trepteća, goruća, blješteća ljepota. Pri susretu s blogosferom osjetih da srce ljudsko u srcu ljudskome mislima nježnim otaplja led, briše suze tuge, zalječuje bol, ubija samoću i uzdiže snagu za sljedeće boli. Sjenke duša vaših sjenci duše moje dragulje svoje mojim draguljima učiniše, iskricama sreće sve nesreće ugušiše, srce srcem srcu mome ljepotu pokloniše. Sve grubosti i laži se igubiše na ovoj svjetlećoj virtualnoj stazi. Jutros u očima mojim zrcali se sjeta. U pogledu mom ogledaju se života draži, u ljubavi vječnoj nestaju sve provalije svijeta. Duša svijeta grli duše naše, nosi ih u beskraj ljepote, svijetlosnim zagrljajem tamu gasi, ubija mržnje, rasplinjuje tuge. Kristali se množe, blješti nebo naše i energijom ljepote, kristalne suze na puteve duše naše lije i mi sretni spoznajemo vrijeme i osjećamo da kristali žive i da su uvijek isti i da nikada nisu ono što su bili prije.

http://dinaja.blog.hr/