Kristalno jasna misaona slika

Moje tijelo postaje Alisin svijet kristalnih zrcala. Sunčeve zrake, dodirujući moje misli, se lome i osvjetljavaju mi put ka ostvarenju umijeća pokreta. Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost. Tu u svijetu zrcala otkrivam čudesna prostranstva mog istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno, onaj netko do ovog trena mojim očima nevidljiv izrasta u čudesnu misaonu sliku. Iza spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih. Moj utjelovljeni um, moj unutarnji svemir, umiverzum razumno- osjećajnog u meni, satkan od sitnih struna još nedokazanog, najsitnijeg djelića atoma, stringsa, treperi na tragu sunčeve zrake koja osvjetljava sva moja proživljena stanja. Prepoznajem tugu, strah i bol u jednom, sjenom zatamnjenom, zrcalu. Iz drugog mi se smješi sreća okrunjena svjetlucavim prahom u kojem spoznajem bujicu mojih misli. Misaona prašina se širi prostranstvima uma i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje. Vidim materiju sna, iz koje kao lava sukljala moja životna energija, ostavlja za sobom blještavi trag moje prošlosti, prelazi u različite geometrijske oblike i ja vidim ponovo kristal u kojem naslućujem moje uspravno tijelo u pokretu.
Moj utjelovljeni um je sunce moga univerzuma. Sunčeva svjelost se u kristalu prelama i svaki djelić tijela svjetluca istinom svog postojanja. Moje misli grle trag svijetla i sljubljuju se s treperavim strunama uma, postaju energija, tijek koji se iz trenutka u trenutak nadopunjuje i mijenja. Zrcala blješte, a u njima se smjenjuju lica. Misaono "Ja" me poziva na oprez, emocinalno mi pokazuje još neosvjetljeno zrcalo mojih podsvjesnih stanja, a egoistično pruža ruke ka suncu. Jedna nova misao slijedi njegov trag i ja odjednom vidim sjene mojih zaboravljenih strahova, neisplakanih tuga i neproživljenih sreća.
Kao da sam otvorila Pandorinu kutiju iz zatamljenog ogledala poletješe prema meni svi moji davno zatomljeni osjećaji i isprepletoše se sa strunama uma. Izrazi njegovih lica, u zrcalima, se mjenjaju.
Vidjeh suze, grčevito stiskanje usnica, treperenje očiju, boranje čela i onda odjednom osmjeh na jednom jedinom preostalom licu, u kojem prepoznah sebe i u tom trenu osjetih da stvarno postojim u toj vječno nastajućoj materiji koju nazivam tijelo.

 

Izvor, knjiga "Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Zagreb, 2006. Kapitol
poglavlje "Misaone slike" str. 103.
 
http://misaone-slike.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/