Tijelo u univerzumu zrcala moje duše

Zašto te nikad ne pitam kako si, dok tobom postojim, od tebe zahtjevam, zašto te svjesno osjećam samo preko tuđeg dodira, a onda te volim ili nevolim, zašto te osjećam kroz dodire sunca kao ugodu, a kroz kišu i vjetar kao neugodu, zašto u poeziji vode ne osjećam tvoje želje nego dodire kapi, zašto među dnevnim stihovima ne pamtim tvoje nečujne, nego samo one glasno izrečene, zašto o tebi razmišljam tek u boli, zašto je to tako tijelo moje?
Godinama sam budeći se pozdravljala izlazeće sunce, voljela dan i pitala se zašto je to uistinu tako?
A onda se sretoh sa knjigom Marbel Todd, "Tijelo misli samostalno" i naučih stvarati ideokinetičke, pokretne misaone slike o tijelu i krenuh na misaono putovanje univerzumom zrcala moje duše, onim dijelom postojanja u koji nikada nisam svijesno zavirila.
Tijelo postaje misaona slika jutra u kojem se budim puna odsanjanog sna o njegovom umjeću. Sunce me tada hrani energijom dobrog raspoloženja, moje tijelo se smije i ja se smijem s njim. Vraćam se maštanjima iz kojih u mojim mislima nastaju nove slike. Sunčeve zrake se prelamaju u univerzumu mojih misli i osjećaja i osvjetljavaju mi put ka tijelu koje nikada nisam vidjela u njegovom istinskom postojanju. Njegov odraz u velikom ogledalu moje dnevne sobe, njegova fotografija u obiteljskom albumu nije zrcaljenje moga tijela, to je samo reprodukcija iznikla iz prelamanja sunčevih zraka na vanjskim obrisima moga tijela koje se tako predstavlja drugima i mojim očima, a ne mojoj svijesnoj spoznaji.
Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost. Tu u univerzumu u kojem se zrcale moje misli i osjećaji otkrivam čudesna prostranstva mog istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno. Iz spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih. Očima, koje prvi put vidim, vidim tijelo u svim njegovim dimenzijama i pozdravljam ga pjesmom.
Tijelo moje ti u pokretu, ti iluzija dječjeg sna, danas maštarija moje zrelosti, ti podnosiš sva moja, sva naša neznanja, sve prevare, ti voliš i sebe i mene i svijet. Voliš misao, osjećaj i pokret, tog pjesnika svakodnevice, poetu na izvoru sna, onog nepoznatog stvaraoca snova, onog koji sanja milione svjetlosnih godina u trenutku, u ovom "sada" u tebi i meni.
Moj utjelovljeni um, univerzum mojih misli osjećaja i snova, satkan od sitnih struna još nedokazanog, najsitnijeg djelića atoma, stringsa, treperi na tragu sunčeve zrake koja osvjetljava sva moja proživljena stanja.
Moja duša otvorena i svjetla, puna samo jednog trenutka, trenutka u kojem je sažeta vječnost tvog postojanja u meni i mog u tebi. Prepoznajem tugu, strah i bol u jednom, sjenom zatamnjenom, zrcalu. Iz drugog mi se smješi sreća okrunjena svjetlucavim prahom u kojem spoznajem bujicu mojih misli. Misaona prašina se širi prostranstvima uma i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje. Vidim materiju sna, iz koje kao lava sukljala moja životna energija, ostavlja za sobom blještavi trag moje prošlosti, prelazi u različite geometrijske oblike i ja vidim kristalni labirint moje svijestu u kojem naslućujem moje uspravno tijelo u pokretu.  Ti, tijelo moje, pokretom oslikavaš najljepše tragove mog postojanja, odaješ se mislima vremena koje ne prolazi nego traje tvojim pokretom i ljepotom prostora u kojem pokreti srca pišu pjesmu nekog novog sna. Ti si odgovorno za tisuće godina ljudske sreće, za trenutke u kojima su tekle suze obrazima mnogih, danas osjećam da ti nisi samo utočište mojoj nemirnoj duši. Tvoj pokret je nekada razbijeni lutak,
odbačena napukla kristalna čaša, bačena staklena pepeljara, krhotine nekog života, priča o nesretnoj ljubavi,
ali i ljepota osmjeha zaljubljene žene, sreća najljepšeg trena, stisak ruku pri rastanku, zagrljaj pri susretu.
Sunčeva svjelost se u kristalnom labirintu prelama i svaki djelić tijela svjetluca istinom svog postojanja. Moje misli grle trag svijetla i sljubljuju se s treperavim strunama univerzuma uma, postaju energija, tijek rijeke vremena koji se iz trenutka u trenutak nadopunjuje i mijenja. Zrcala u mom univerzumu blješte obasjana unutarnjim suncem, a u njima se smjenjuju mnoga lica mog dugogodišnjeg postojanja. Misaono lice me poziva na oprez, emocinalno mi pokazuje još neosvjetljeno zrcalo mojih podsvjesnih stanja, a egoistično pruža ruke ka suncu. Jedna nova misao slijedi njegov trag i ja odjednom vidim sjene mojih zaboravljenih strahova, neisplakanih tuga i neproživljenih sreća. 
Kao da sam otvorila Pandorinu kutiju iz zatamnjenog ogledala poletješe prema meni svi moji davno zatomljeni osjećaji i isprepletoše se sa strunama u univerzumu misaono- osjetilnog u meni. Izrazi njihovih lica se mjenjaju. Vidjeh suze, grčevito stiskanje usnica, treperenje očiju, boranje čela i onda odjednom osmjeh na jednom jedinom preostalom licu, u kojem prepoznah sebe i u tom trenu osjetih da stvarno postojim energijom iz koje treperenjem izrasta i vječno nastaje moje tijelo.
Vidjeh svoju desnu i lijevu stranu onako kako one uistinu postoje, osjetih križanje puteva mojih pokreta pri izlasku iz misaono- osjetilno- osjećajnog univerzuma, spoznah postojanje mog šestog čula, treperenje energije na izvoru postojanja. 
Ti si energija života i sna, ti si ja i moj pokret, pokret sudac, branitelj, stvaratelj, sudionik ove velike gala predstave, ti si ponekad izdajica snova, jedini prijatelj ljubavi i vječni svjedok procesa života!

http://dinaja.blog.hr/2008/11/index.html#dan1