Jutrenje u srcu

Hvala ti Hyperione, hvala ti za ovu zemaljsku sreću, šapućem prisjećajući se Homerskih himni i Heziodove Teogonije.

Teja popusti Hiperionovoj ljubavi i rodi

velikog Heliosa i svijetlu Selenu i Eju,

koji nose svjetlo svim pozemljarima

i besmrtnim bogovima,

vladarima širokog neba.

Hvala ti za sreću veliki oče, kličem plavetnilu koje u sebi još uvijek krije tajnu našega početka i neizvjesnost našega kraja. S neba do moga srca kapaju pitanja kao mirisni plodovi duše svijeta:
Želiš li strast srca koje silno ljubi, ali se ne podaje, koje plamti, ali ne izgara?
Želiš li naklonost duše što treperi pred naletom oluje, ali se ne slama, što zavija u buri, što plače kišom, a tješi maestralom, što šapuće vjetrom, miluje lahorom i nikada ne nestaje bonacom?
Želiš li prijatelja koji se ne da porobiti, niti on koga porobljava?
Želim samo ljubav, svijetlu kao sunce, blagu kao san, mirisnu kao jutarnja rosa, treperavu kao oči neba, vječnu kao što Dante ljubio Beatriče.
I vidjeh osmijeh neba, Danica objavi zoru ovog sretnog buđenja. Velika sjajna kugla se kao galija puna još ne procijenjenog blaga diže nebom i sipajući kristaliće sreće pretvara ovaj dan u kristalni dvorac satkan od  snova. Jutrenjem u srcu koračamo kroz vrata sunca i ulazimo u smrtnicima nedohvatljivi, dušama vječno obečavani, svijet vječne ljubavi. Svjetlost i pomilovanje, rascvjetani perivoj vremena, metafora beskraja postaje naš sretan trenutak, naše postojanje u čudesnom snu koji nazivamo život. Lakoća postojanja u svijetu svjetla, istina u treptajima očiju neba, lutanje na strunama svjesti, nas uvodi u nove svjetove, svijetove o kojima smo do ovog trena samo sanjali ili možda samo čitali. Vidjesmo samo veliko svijetlo i siluetu želje, siluetu vječne LJUBAVI.
Ljepotica među zvijezdama, ljubav, rođena iz pjene, sazrela u školjki, Jakovljevim ljestvama uzdignuta u beskraj božjeg sna postade energija našeg postojanja. Tu iza vrata sunca, u perivoju vremena, mi trajemo snom i obogaćeni iskustvom trenutka, očišćeni izvorom sa dna Parnasa, dotaknuti Muzama, hranjeni mitovima i legendama, mi osjećamo da nosimo vječnosti u sebi. Ušli smo u vrijeme prije vremena, u treptaj očiju neba, u svijet ljubavi, svijet u kojem ne postoji ni prije ni poslije, ne postoji istovremenost jer ovo je vrijeme bez kajanja i potrage za izgubljenim vremenom.
Srcem vidjeh vječne pupoljke sna, cvijeće ljubavi i oživjelu Prvu ljubav, ljubav koja ne nestaje, ljubav koja nas vjerno prati cijeloga života, ljubav koja nas hrani i ponekad brani od nas samih, ljubav ta čudesna boginja naših snova, najsvijetlija zvijezda na beskrajnom nebu našeg malog univerzuma, vječnost u srcu i ljepota bezvremenog postojanja.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=23209