Znatiželjna sam i čudim se, da još uvijek se čudim, još uvijek se divim svitanjima, jutarnjoj rosi na latici tek procvale ruže, još uvijek zadivljena osluškujem kako trava raste i kako se budi svijet. Dok promatram kako Sofija bijelom svjetlošću kiti dan i dok osluškujem simfoniju boja u zagrljaju zore, čudim se ljepoti života, čudim se čarobnosti te velike gala predstave, koja mi, podižući zastor na sceni zemaljskog svijeta, dokazuje bezvremenost i beskraj, neprolaznost i nezaustavljivost, vječni kružni ples nebeskih planeta. Znatiželjno uranjam u svjetlosni zagrljaj, udišem lakoću eterinog daha, duša vode mi se smiješi iz svog kristalnog zamka, s gejom se raduje svaka iznikla travka i daruje duši predivan, briljantno jasan, mirišljavo strastan jutarnji ugođaj. Na horizontu svijesti, na obroncima još snene duše, u maglićastom svijetlu buđenja, na pijedestalu sretnoga trentka, nazirem siluetu anđela ljubavi. Opijena mirisom ljubičastog sna koji odsanjah na uzglavlju satkanom od svilenkastih leptirovih krila, pružam dlanove da njima dohvatim prah kojim me anđeo svakodnevno daruje. Na dlanovima se iskri droga koja umrtvljuje sve tuge i sva nesretna stanja, droga koja liječi dušu i njeguje srce, droga satkana od peluda cvijeća ljubavi, jedina droga koja razum ne uvlači u suludu ovisnost, droga koja širi vidike, razbija sive oblake i čisti tijelo od naslaga bjesa, zla i ljutnje. Udišem taj čarobni prah i osjećam kako se tijelo pročišćava, kako se um budi, čujem glas razuma koji postaje muzika, suptilna melodija sretnoga trenutka istinskog buđenja. Život, ta velika gala predstava na velikoj svjetskoj sceni, sjaji ljepotom i lakoćom postojanja u mirišljavoj kupki anđeoskog praha iz koje u svakom svitanju izrasta moja duša i nosi me sretnu pod koplja dnevne svjetlosti.
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen