Ouroboros, samsara, kotač života, krug, kružnica, kristalna kugla u kojoj vjekuje harmonija iz koje izrasta ljubav i stvara ovaj čudesni svijet. Tako se već tisućljećima redaju simboli za ovu veliku gala predstavu na pozornici velikog svjetskog teatra u kojoj svaki čovjek igra glavnu ulogu, jer bez čovjeka ne bi bilo ni religije, ni vjerovanja, ni znanja, ni emocionalnosti, ni ljudskosti, ni duhovnosti.
Bez kraja i početka, početak židovske molitve, aleph prvo slovo Kabale, beskonačnost u konačnosti naših tijela, bezvremenost u rijeci vremena, panta rei, da, sve teče jer je vrijeme velika rijeka bez povratka, sa izvorom i ušćem u nedohvanom beskraju, u širinama vječnosti u snu majke nad majkama, u svjetlosnoj zraki, i kapljici rose, u zrncu pjeska, u malenoj struni, tom tajnovitom tkivu svemira, u čovjekovoj duši. Euklidovu geometriju zaobljava svijetlost na svom putu ka čovjekovoj duši i stvara svjetlosnu dimenziju istinskog postojanja. Spoznaja tog tajnovitog procesa se utaplja u kvantnom svijetu i postaje tek skok paketića energije u neizračunjljivosti i nedokazljivosti istine o početku priče o nastanku svijeta i čovjek u njoj.
Apsolutnost klasične fizike iz koje je izrasla relativnost života u oceanu svijesnosti, je tek iluzija koja se gubi u mnogodimenzionalnosti ljudskoga uma. U kaleidoskopu čovjekova Univerzuma trepere ideje kao zvijezde na beskrajnom nebu, šire se mliječne staze po kojima luta njegova misaona lađa i svojim leptirastim jedrima savladava oluje, prolazi kroz opasne tjesnace zle slutnje i sumnje, strpljivo se sidri u banacama, čeka do ponovnog vjetra koji će ju ponijeti do neke nove zvijezde, nove spoznaje, novog osjećanja nekog novog ljepšeg osjećaja. Redaju se simboli u enciklopediji spoznaje, širi se spektar boja koje izrastaju iz prelamanja unutarnjeg svijetla, uvečavaju se tonovi sonate od snova, mirisni cvijetovi znanja dotaknuti treptajima leptirovih krila se množe u beskonačnom energetskom polju postojanja. Poezija matematike pretvara ono nedokazljivo u formule koje postaju stihovi koji se nižu kao pjesme u antologiji pamćenja.
U trenutcima uranjanja u to duboko ništa u sebi, u beskraj kratera u kojem se krije iskra vatre iz koje smo nastali, osjećamo da u nama postoji nešto još ne nedorečeno, nešto nestvarno, a stvarno, nešto neznano, a znano, Schroedingerova mačka koja može biti i živa i mrtva dok ne otvorimo kutiju svoga neznanja. Dva anđela sjedinjena u nebeskog orla bdiju nad tom škrinjicom i svojim svjetlosnim dodirima pale zvjezde znanja na čovjekovom unutarnjem nebu i gase neznanje, potapljaju ga u zaborav.
Što je duhovnost? Vječna tema u metafizici našega uma. Sanjani otok prividnog mira u beskrajnom oceanu oceanu naših snova, u vječnoj spiralnoj dinamici naše životne energije. Traženi Demokritov atom koji doista više nije djeljiv, utopija koja će jednoga dana prestati biti utopija.
Nema mira, jer nema nedjeljive čestice, nema pređenog puta jer ispred nas ostaje uvijek još jedan mali nepređeni dio, nema rijeke koju smo savladali jer nadolaze uvijek nove kapljice koje moramo osjetiti, spoznati doživjeti, nema otoka prividnog jer taj željeni otok se krije u još neodkrivenim dubinama ljudske svijestu, u najdubljoj dubini njegove ljudskosti. Duhovnost nije stanje duše nego njen proces, vječno nastajući proces, ocean pun trepravih kapljica svijesti u kojima se zrcali naša znatiželja, čuđenja i žudnja, duhovnost je tisućljetni put ka odkrivanju konačne istine.
I onda kada nam se pričini da smo stigli u mirnu luku spoznaje, kada usidrimo svoju leptirastu galiju na nekom do tog trena nepoznatom žalu, osluhnimo šum valova, osluhnimo zov neprestanog gibanja u moru naše znatiželje, priznajmo sami sebi svoje neznanje.
Duhovnost je staza kojom koračamo otvorena srca, staza koju osvijetljavaju ideje, one male zvijezdice u našem unutarnjem svemiru, vječni put kroz pročitano, naučeno, zapamčeno, put ka novim spoznajama, put kroz knjige znanja, ljubavi i vjerovanja koje sami pišemo zvjezdanim slovima naše svijesti.
Duhovnost je ljubav prema sebi samome, ona tajanstvena niska od uvijek novo rođenih bisera iz tek otvorenih školjki na pješćanom žalu našeg vječno budnog srca.
Duhovnost, emocionalnost, ljudskost pojmovi koji simbiliziraju jedan te isti proces u nama, proces koji nas svakog trena obogaćuje i čini živim bićem koje ljubi ljubav, voli beskrajno, voli sebe i cijeli svijet.
http://o-ljudskoj-emocionalnosti.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen