Ruka kojom danas pišem je produžetak sreće koja se raspada u naboje energije i postaje vječni ples struna iz kojeg izrasta moj najvredniji osjećaj. Oči kojima gledam vide magloviti oblak nepredviljive stvarnosti koja se tek zrcali u mom srcu. Tu u beskonačnom svijetu svjetla i spektru prekrasnih boja nema granica ni mjerljivih ni dokazljivih procesa. Boje svojim mjenama, odaju snagu doživljaja i ljepotu spoznaje. Tako u tom novom svijetu, svijetu fantastike postajem gnostičar koji poželi vjerovati u djetešce rođeno u štalici, ali ja ga ipak tražim u sebi, da bih ga uistinu osjetila, vraćam se u kolijevku gdje je pokret i smjeh i plač bio slobodan i sretan. Prolazim kroz Jonsku i Eleatsku školu života, kristaliziram suprotnosti u sebi i osjećam anđeosku snagu istinskog doživljaja. Samo mjena stalna je, šapat anđeoskog glasa, energija koju mislima pretvaram u osjećaj, postaje moja stvarnost.
Put unazad, me vodi u moj mali univerzum i tu srećem praroditelje, Geju i Uranusa, koji su se žrtvovali da zasja sunce i poteče život, početak svijeta u kojem spoznajem da jedino ljubav otvara vrata vremena iza kojih se u prekrasnim nijansama boja smješi život.
Kao nekada davno, u vremenu koje nazivam poezijom ruža, ponovo želim ubrati plod sa drva spoznaje, počiniti prvi grijeh koji mi u običnom životu izgleda nemoguć.
Ovaj puta se želim spustiti u pakao da bih zaista osjetila vatru stvarnog života. Možda se je stvarno potrebno vratiti unazad u vrijeme mistike i kažnjavanja tijela pa tamo osjetiti snagu dodira i jačinu misli. Ne smijem se zadovoljiti samo gotovim i potpuno reduciranim činjenicama koje mi nudi svakodnevica. Tada više nema čuđenja, to slabi sjećanje i onemogućava zaborav.
Naučila sam da događanje nije materija, događanje je život, moje postojanje u estetskoj gnozi vremena koje u meni izrasta korištenjem svih mogućih načina izražavanja. Ujedinjujem u sebi mitove. Pozivam bogove blizance Sola i Lunu i slavim alkemijsko vjenčanje Helija i Selene, zagrljaj duše i materije, alegorije ljudskih inteligencija. Osjetiti boga u sebi isključuje njegovo transcendentalno postojanje u slijepom vjerovanju u njega. Izgubivši svoje mistično značenje, on za mene postaje moj trenutak istinske spoznaje, moj sretan trenutak u kojem osjećam istinu kao poetični izričaj snage anđeoskog bića u meni. No takva spoznaja trenutka, u okrutnosti svakodnevice, stavlja na Kairosovu vagu sam smisao života.
Gdje mogu bivstvovati ako ne u ovom svijetu? Da ovdje i sada, ovaj sretan trenutak spoznaje, je vjerovanje u drevnu mudrost, vjerovanje u snagu majke nad majkama, vjerovanje u svjetlosni zagrljaj kojim Sofija kiti dan. Sretan trenutak spoznaje postaje moja religija.
Svjetsko znanje je proširilo svoj zagrljaj, svjetlosna nit znanosti je moju svjest pretvorila u Arijadninu nit koja mi pokazuje put kroz labirint stvarnog događanja i vodi me ka izlazu iz nekadašnjeg zatvora neznanja.
Postajem Ikarus, učim letjeti vremenom i vraćam se na početak, u pustinju iz koje se uzdigao čovjek i krenuo u život i tu još jednom doživljavam samoću, ali ovaj puta ne kao bijeg iz svijeta, nego kao svjesno sudjelovanje u njemu, u svim njegovim mjenama u mom osobnom vremenu. Osjećam ples leptirića u sebi, osjećam sjedinjenje duše i tijela u univerzum uma, doživljavam svoj unutarnji svemir kao jedinu istinu u kojoj dušom i tijelom postojim.
Slavim rođenje na vratima vremena, sjedinjujem se sa svjetlosnom energijom u zanosu purpunih boja, osjećam četvrtu i petu protegu i njihovo trajanje u meni.
Svaka nova misao, nova ideja, spoznata mogućnost. Rijeka svjesti me vodi ka cilju, pa se tako slobodna sjedinjujem sa svim energijama univerzuma i osjećam osobno sudjelovanje u procesu koji mi omogućava ulazak u svijet Ljubavi. Nezaustavljivi vlak vremena kotrlja pred sobom tračnice koje ne dozvoljavaju zaustavljanje. Oslobodih misao iz okova neznanja, da bih je uistinu i spoznala, trenutak zatreperi svjetlošću čudesnih boja i zagrli me energijom trajanja.
Vidjeh želju pretvorenu u misaonu sliku bezvremena i osjetih da se vraćam ka vratima vremena da sretnem oči boje sna. Ulazeći u oktavu vječnog svjetla, tu astralnu dimenziju postojanja, poželjeh na to putovanje povesti sve one koji se u svojim strahovima ne usuđuju učiniti prvi korak ka vječnoj slobodi duše.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen