Putovanje kroz vrijeme

Prisjećam se filma snimljenog po Wellsovom romanu, prisjećam se njegovog sna o putovanju kroz vrijeme, te drevne utopije poete znanosti, utopije koja bi mogla, praktičnim dokazivanjem postojanja super struna, prestati biti utopija. Zanesena spoznajom, utopljena u poetiku svjetskog znanja u tom davnom vremenu odsanjala sam divan san, san u kojem sam na krilima anđela sam  putovala kroz vrijeme.
Vremenski stroj, taj čudesni zagrljaj anđeoskih bića, vječno skriven u dubini svijesti, protega osmišljena, treperave strune, srca snaga, eonima letim, tisućljeća, stoljeća sve u meni blješti, univerzum snene duše iskri, osjećam kako me grli svjetlost blaga. Bljesak umirućih zvjezda, vječna svjetlost nikad ista, duša moja, odore tijelu uvijek drugom bojom grli, čula njena, okna srca suncem duše okupana, uvijek čista promatraju taj čudesni anđeoski ples. Snena svijest se u tom svjetlosnom zagljaju budi i nošena trepravim strunama anđeoskih krila s njim u vječnost hrli. Trenutak do trenutka, uvijek nova slika, novi stih, davno viđeno, mirisano, stare iluzije se u svijesti bude, u vremenskom stroju, u izlogu snova, neuroni iskre njih, to je pobratimstvo čovjeka i njegove u duši, često uspavane lude. Luda u čovjeku, nasmiješeno lice jednog opsjenara, pred očima na sceni vremena iskre se Dalijeva drevna snoviđenja.

Dalievo naslikano, odsanjano i rastopljeno vrijeme, njegova zamišljena priča, pustinja, zaustavljen trenutak, u kojem snivam umjetnika snove, živim njegove davne dileme, vidim, milujem, mirišem, kušam, čujem života početak. Smiješi mi se beskraj, dodiruje me bezvremenost u kojoj snove sniva uspavani konj, drhte ure znane, ljubav umjetnika sjedinjuje sva u legendama rođena bića, u vremenu, na otoku tajnom, u treptaju oka odsanjane bajke, basne, teorije slavne, stara vjerovanja i nova otkrića.
Još uvijek  u snovima putujem anđeosko- vremenskim strojem ka dalekoj sedefastoj zvijezdi, treptave me strune u beskraj nose, granicama svemira i uma, a  vječnim snom uzdrhtala duša ka budućnosti na krilatim vrancima jezdi dok tijelo moje prizemljeno u trenutku sreće hrabro korača spremno na svoju  konačnost na  kraju zemaljskog životnoga druma.

http://dinaja.blog.hr/