Ono nešto luckasto u nama........

Luda je ono nešto luckasto u čovjeku, lice koje reprezentira snagu čovjekova uma, simbol za smjeh koji s ničim nije povezan i povezuje sve. To luckasto uvijek nasmiješeno lice koje živi u dubini ljudske duše zrcali  istinu života, ono je nekorumpirano, odlučno, zaigrano, slobodno i užasno živo. Luda je naš saveznik koji širi oko sebe strahopoštovanje. Činjenica da to luckasto biće živi u svakom čovjeku je dokazana u legendama u kojima je luda doista živjela i prikazivala se u različitim oblicima.
Till Eulenspiegel je bio moralna instanca koja je dobre građane razotkrivala u njihovoj škrtosti, slabostima i gluposti.
Dvorska luda je simbol istine, mudro zrcaljenje njegovog odnosa prema kralju. Njene šale su bile uvijek odjeven u ruho jednog od dvorjana, ciljano prepoznatljive, do bola iskrene što je bio i razlog da je dvorska luda rijetko preživjela kralja.
Mitovi o ludama ističu njeno značenje kao garanciju životne istine, ostaju sjećanje na stvarnost vremena u kojem je luda živjela.

Pierott i Harlekin imaju u narodu dugu tradiciju, ovisno o kulturi i civilizaciji u kojoj su živjeli. Cirkuski Clown s crvenim nosom i prevelikim cipelama se pojavio u 18-om stoljeću u pauzama artističkih predstavljanja u cirkusima širom svijeta. On traje i pojavljuje se uvijek iznova, on živi s nama i poklanja nam smijeh i uči nas istinskom životu. Clown tužna lica, igrajući smrt, umire osmjehujući se.

Luckasto biće u Clownu nema moć, ono se na pozornici igra s trenutkom u trenutku, trenutkom vječnosti koji Cluwna povezuje s nama i našom srećom, trenutak koji usmjerava svjetlosni put svoje duševne snage ka našim srcima. Dok ih promatramo oni postaju simbolom naše iskonske naravi, naše kreativnosti i sposobnosti prihvaćanja igre iz čega na koncu kao erupcija vulkana izlazi smijeh, naše najvrijednije svojstvo. Probuđena luda je nula, ono ništa u nama koje uvijek stoji iza naših napamet naučenih životnih uloga i vjerno čeka na nas iza granica običnog, svakodnevnog  života. Ona je u isto vrijeme, trenutak našeg opuštanja, trenutak u kojem smo sami sebi vjerni i identični sa samim sobom, autentični sa svojim iskonskim bićem. U trenutku njenog buđenja počinje naša slobodna životna igra.
To luckasto biće nam šapuće priču o stvarnom životu, o igri ozbiljnosti koju naučeni igramo, o neuspjesima i nesigurnostima naše umorne duše. Ono budi duhovitosti, njeguje ljudskost, uzburkava rijeku kreativnosti i smijeh prelazi u snagu, koja nije tehnika nego izraz naše ljudskosti, snaga koja postaje odmor našem utjelovljenom umu i mi tada nesvjesno prihvaćamo apsurde i živimo ih.
Biti Clown, Clown bez maske, crvenog nosa i prevelikih cipela, znači pobijediti strahove, znati se odlučiti i učiniti pravi korak na pozornicu života. Sloboda lude, koja se u nama budi, ogleda se u slušanju svjetlosne muzike svog srca, zrcali se u oslobađanju od okova etabliranih pravila reda i ponašanja, unutar kojih postajemo nevjerni samome sebi, izdajemo samoga sebe i stvaramo jednu novu vrstu nereda, kaou u svojoj duši, kaos o kojem nitko ne razmišlja. Dok ne spoznamo i ne probudimo to čudesno luckasto biće u sebi mi stavljamo masku ozbiljnosti na lice, krinku iza koje se krije naša ranjivost. Ta maska, koju nitko ne primjećuje na našem licu, nas sve više i više udaljuje od nas samih.
U svojoj jezgri smo mi svi lude, svi nosimo u sebi ostatke onog luckastog bića koje smo u djetinjstvu i mladosti bili, svi smo mi povezani sa pravim životom, svi smo u svojoj jezgi zdravi.
U svijetu u kojem živimo je najveća hrabrost biti autentičan, veliki riziko je početi se, javno i "bez razloga", smijati. Mudrac, obrazovana luda univerzuma, je ona nula, ono ništa u nama koja se bori protiv osjećaja straha. Ono čega se dobri građanin, pa čak i demonstrant mašući zastavom, boji za ludu postaje istinski izazov. Luda je djete u nama, nedužno i bez predrasuda, djete koje gleda u oči osobnu katastrofu i bori se sa sjenama stvranosti. Probuđeno luckasto biće shvaća život kao obavezu, a ne pravila i zakone koji ga određuju.
Upravo zbog toga se smijemo Clownu na pozornici, on čini upravo ono čega se većina nas u sebi samome boji. On se predaje igri i osjećaju, on zapinje, on pada, on se blamira, on ne pokuašva  prikriti svoje slabosti, on ih živi, ali nikada ne gubi svoje dostojanstvo, pa zato ne gubi niti svoju duševnu ravnotežu, nikada ne izgubi ljudskost u sebi.
Spoznamo li svoje slabosti i zavolimo ih u sebi možemo se snjima i šaliti, možemo ih prezentirati kao svojstva kojih se ne stidimo. Za taj korak u samoosjetilnost je potrebna hrabrost, potrebno je pronaći i probuditi ti luckasto biće u sebi.

Tada otkrivamo i filzofiju lude u nama, filozofiju koju su filozofi svakodnevice nazvali Narozofija. To je filozofija trenutka, filozofija koja ne pozna dvoumljenje i traženje, filozofija kojom živimo vječnost u stvarnom trenutku postojanja. U isto vrijeme je to nova filozofija smijeha u kojoj je upravo smijeh izvor mudrosti. Smijeh, kao dimenzija sreće, je osnova te filozofije, a " Smijeh bez razloga" njen moto. Na taj način je u narozofiji smijeh osnovna struktura u stvaranju svijeta, kao što su davno vjerovali gnostičari. U smislu novonastajuće znanosti, promjenom paradigme u fizici, oni za razliku od gnostičara, smijeh nazivaju, radosnom energijom koja prelazi u vatromet stvarnog postojanja.

http://dinaja.blog.hr/
http://migrenino-carstvo.blogspot.com/