Tu oazu mi nesvjesno osjećamo i nosimo u sebi u vrijeme Adventa, predbožićnom vremenu ljubavi i mira. Tada se u nama sjedinjuje znanje i vjerovanje i pričinja nam se da se Anđeli doista spuštaju na zemlju.
Moj anđeo čuvar dobija ljudske oblike i ja ga vidim kako se tracima mjesečeve svjetlosti spušta u moj san. A onda ga promatram u izlozima, smiješi mi se stojeći uz cestu, maše mi lebdeći na uličnim svjetiljkama. Sav u bijelom, zlaćane kose i prozirnih krila, svira mi na nebeskoj harfi svjetlosnu simfoniju univerzuma i poziva me u svoj svijet. Tada se uistinu nalazim na mostu između znanja i vjerovanja da je Gabrijel uistinu najavio čudo. Anđeosko se biće, satkano od svjetlosnih zraka, tada u predvečerje spušta na moj prozor i priča mi o metaverzumu i ja osjećam da anđeoski svijet nema sličnosti s fizikalnim svijetom, to je svijet izvan vremena i prostora, svijet svijetla od samoga svijetla, samo energija izrasla iz trperavih struna mojih snoviđenja.
Anđeli, vjesnici neba, čuvari zvijezda pod kojima smo rođeni i čuvari naših sudbina su rođeni iz svjetlosti i obučeni su u svijetlo. Njihov otac je Stvoritelj sam, a majka im je Sophia, neumorna stvoriteljica iskreće energije kojom je beživotnoj materiji udahnula dušu, majka svjetlosti koja je napustila daleki eon u kojem samo Anđeli žive i poklonila plavoj planeti život.
Uranjam u metaverzum, anđeoski svijet, tu čudesno oazu duševnog mira i dok promatram bjelim svijetlom ogrnutu moju priprostu dušu osluškujem svjetlosnu simfoniju mog unutarnjeg svemira. Vidim anđeosko biće praćeno golubicama mira, tražim istinu i kucam na vrata svjesne spoznaje i čujem škripanje neznanja, škripu koja najavljuje otvaranje tih, u dubini moje svijesti, skrivenih vrata iza kojih se u ljubičastoj svjetlosti bezvremena još uvijek, svilenkastim velom sumnje zavijena, krije istina o Anđelima.
http://o-andelima.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen