Zagrljaj srodnih duša.

Blješte svijetla svemirske pozornice, na rampi tog ljubičastog beskraja, na obroncima sna i jave jedno treperavo srce radosno se smiješi, veselo kao čigra iskri melodiju anđeoskog sjaja i zaneseno zagrljajem noći sa zvjezdanim prahom spiralnu igru bezvremena igra. Ljepotica noći ga svjetlošću svojom dodiruje, dlanovima svojim mjesec ga miluje, a ono plešući sa tkivom nebeskog vretena svjetlošću svojom grli cijeli svijet. Tišina se širi horizontom tmine, bezglasnim glasom svjetlosti vječne uranja u dubine još snenog bezprostora i ostavlja tragove svoje kristalne blizine. U svitanju novom život se budi, osjećaji se redaju u svoj dnevni slet, najavljuju svoj čudesni treperavi ples u toj velikoj gala predstavi na sceni svijeta da se dinamikom zlaćane spirale, životna energija u srcima punim snoviđenja u odnose zlatnog reza postavi. Sjedinjuju se srodne duše u svjetlosni zagrljaj koji od davnina ljubi i sjedinjuje ljude, u tom nježnom dodiru nepostoje zlo i ljutnja koji ljubav ruše, nema mržnje, taštine i jala, unutarnjim bjesom usijanih glava koje vječno ljudima sude. Pozornica blješti treptajima srca, maglovita zavjesa nepostojanja polagano se diže, a svako, tom toplinom, probuđeno srce istinom se kiti i uranja u svoje sretne duše dres. Slika za slikom izrasta iz vrtnje zlaćanoga tkiva, cijela galerija se pred očima još usnuloga svijeta niže, duše sjedinjene svjetlosnim zagrljajem neba plešu anđeoski ples. Sretna svemirska duša blješti pobratimsvom svijeta u kojem ljubav spava, ona ne poznaje ljepše, ne priznaje veče, spoznaje da ne postoji bolje, u toj igri na pozornici svijeta nitko nikad ne želi i nemože ubiti mrava, scena velikog svjetskog teatra, osvjetljena svjetlom unutarnjeg svjetla, oslobođena tmine ljudske taštine postaje anđeoskim cvjetovima posuto polje. Osjećaji žive kao biserna niska ustreptalog srca, kao spirala koju tkaju zvjezdani vranci sjedinjeni u ljepoti te predstave snene, emocije lebde ljepotom tog bezkraja, snagom volje svoje raskidaju, poludjelim umom istkanu istinu koju brane tek misaoni lanci, nevidljive karike, optočene tugom i strahovima, tom kupljenom sudbinom bez istinskog sjaja. Sužnji u lancima neznanja, neke jadne duše vjeruju da se uzdižu do beskrajnih visina, neki se tope svojim neživljenjem u lažnim tek izgovorenim, praznim riječima, ne osjećajući snagu svemirskog vretena koje sve duše u zlaćanu spiralu bezvremena sjedinjuje.

http://dinaja.blog.hr/
http://zlatni-rez.blogspot.com/
http://umijece-pokreta.blogspot.com/2007/06/koreografija-svakodnevice.html