Alkemijski treptaj oka

Mozak, ta čudesna tvornica naših snova, je hram u kojem se rađa ljubav, svjetionik na hridi oceana naših želja, žudnji, čežnji, svetište u kojem bdije naš anđeo čuvar. To tajanstveno anđeosko biće dotaknuto izazovima koji do njega stižu, sam mjeri vrijeme i određuje prostor našeg postojanja u svjetlosnoj dimenziji vječno iskreće sreće. Mi za to djelovanje mozga nemamo osjetila, mi nečujemo svjetlosnu muziku našeg unutarnjeg neba, ne osjećamo treptaje struna naše unutarnje harfe, mi se nesvjesno prepuštamo tom svjetlosnom zagrljaju. Iako u svakodnevnom životu to ne osjećamo trebali bi barem pokušati prihvatiti činjenicu da je svaki pokret našega tijela, svaka naša misao, svaki naš osjećaj proizašao iz prostor- vremena, iz tajnovite svjetlosne dimenzije u kojoj živimo. Tko uistinu pokreće taj tajnoviti ples naših neurona, poetski nazvanima leptirići svijesti? Kako dođe do tajnovitog zagrljaja materije i duše u našim glavama?
Što je ili koliko traje vrijeme između podražaja, njegove spoznaje, naše odluke na reakciju i samog reagiranja mozga na podražaj?
Vrijeme koje doživljavamo kao sadašnjost, mjerimo stoljećima, godinama, mjesecima, danima, satima i nazivamo vremenom u kojem živimo nije prava dimenzija vremena koju naš mozak spoznaje i obrađuje u svojim procesima. Ti se procesi u mozgu odvijaju bez našeg svjesnog sudjelovanja, oni se jednostavno događaju  i šire kao tajnoviti svjetlosni ples našim tijelom. Možda su ipak pokrenuti rukom anđela koji skriven vjekuje u našoj podsvijesti?
Primivši poticaj iz vana to čudesno biče djeluje samostalno i prepoznaje samo trenutak, onaj presudni treptaj oka u kojem se rađa želja za sudjelovanjem u velikoj gala predstavi na velikoj pozornici svijeta, na sceni osvijetljenoj našom svijesti, toj čudesnoj igri svjetlosti i sjena koju nazivamo život. Čarobnjak, opsjenar, anđeo čuvar arhivira te trenutke iz kojih onda, za našu svjesnu spoznaju, kao igrani film teče naš proživljeni život. Svaki prošli trenutak je za tog čovječuljka u našim glavama već prošlost, svaki treptaj naših očiju je za njega jedna misaona slika koju on uokviruje i slaže u galeriju naših sjećanja i uspomena, u muzej oslikanih, zvučnih, mirisnih, sretnih, bolnih, tužnih trenutaka  koje mi pamtimo kao događaje, doživljaje, osjećanja, osjećaje i nazivamo naše proživjelo vrijeme.
Našem misaonom ja ostaje nešto skriveno, za našu svjesnost je to nešto još uvijek neodovoljno shvatljivo, ali to se događa i to je isto tako dio nas i dio naše stvarnosti. Naša svjesnost nije u mogućnost spoznaje prelaza naše pasivne izručenosti vremenu u aktivno stvaranje vremena, naša svjesnost je još uvijek slijepa na tajnovitu igru malaksalosti i krijepa u našoj duši. Mi čujemo, vidimo, mirišemo, kušamo, osjećamo, hladnoću i toplinu, snagu vjetra i ugodu ljetne kiše, ali da bi to sve uistinu osjetili i zapamtili ovisni smo o međusobnom djelovanju vanjskih osjetila i onog čarobnjaka u našim glavama. Ti za nas neosjetljivi procesi su uzrok da mi pasivno, slično radiju, televiziji ili computeru primamo i registriramo podražaje iz okoline, bez mogućnosti aktivnog sudjelovanja ili kontrole njihovog ulaženja u našu svijesnost. Mirisi, zvukovi, igra svjetlosti i tmine, zavijanje vjetra, žubor potoka, zavijanje sirena hitne pomoći, žamor na ulici, gruvanje topova, tonovi crkvenih zvona, svi ti podražaji iz vanjskoga svijeta ulaze kroz naša vanjska osjetila u našu tvornicu snova, jednostavno ulaze bez mogućnosti naše podsvijesti da im spriječi ulaz. 
Ta izručenost našoj unutarnjoj građi se mijenja, mjenja se u onom sretnom trenutku kada začujemo tišinu anđeoskog glasa u nama samima. To je onaj treptak oka u kojem svjesno reagiramo na vanjski podražaj. Iako to neosjećamo, mnogi ne žele o tome razmišljati, mnogi se odriču svoga uma i žele ga satrti u sebi, mi tek u trenutku svjesnog osjećanja osjećaja, u alkemijskom treptaju oka postajemo aktivni sudionici u tijeku vremena, postajemo kapljica u toj rijeci bez povratka. Sam trenutak aktivne odluke, spoznaja podražaja je također ograničena vremenskim intervalom koji je, nevidljivom rukom anđela, programiran u našem mozgu. Taj trenutak je od strane neurofiziologa izmjeren konvencionalnim metodama i traje oko tri sekunde. To je onaj čudesni alkemijski treptaj oka, koji je doista neponovljiv, to je vječni zagrljaj duše i materije, zagrljaj koji nas čini svjesnim bićima, anđeoski zagrljaj u kojem se rađa trenutak. Trenutak do trenutka, tisuće, milijarde takvih aktivnih, ali neponovljivih trenutaka čine rijeku vremena koja teče u nepovrat.
Vrijeme reakcije našeg tijela na neki vanjski podražaj, spoznaja tog trenutka, je već godinama, obljubljena, mjera u psihologiji pa i drugim područjima testiranja čovjekove spretnosti, osobnosti i fizičkog i psihičkog zdravlja.
Primjeri za te reakcije su pokret šake pri propuštanju nekog predmeta kroz nju, pokret nogu na znak za start kod trke na 100 metara, zaustavljanje auta pri crvenom svijetlu semafora, izlaženje iz sobe u kojoj se širi neugodan miris, odjevanje tople veste pri hladnoći. Te reakcije na vanjski podražaj su vođene rukom našeg anđela čuvara, one nisu naši urođeni refleksi, njih moramo tek naučiti slijedeći anđeoske šapate u nama. One nas brane, one nas čuvaju, one nam često spašavaju život.
Ritmičko dinamička samoorganizacija unutar neurona našega mozga, nevidljiva ruka, anđeoski dah svjetlosnog bića pokreće leptiriće u našim glavam koji usmjeravaju djelovanje našeg mozga i kratkoća tog vremenskg intervala, moć sadašnjeg trenutka je vječna straža na vratima našeg života.  To je uistinu aktivni djelić našega života, naše prostor- vrijeme, svjetlosna dimenzija koju svojim svjesnim reakcijama na svaki podražaj stvaramo.