Što sam, tko sam........

Pogledah u nebo i vidjeh osunaćane Helijevim znakom, zvjezdane puteve kojima moja duša, slijedeći sjenu duše univerzuma, već desetljećima kroči, osjetih zov pjesnikinje koja me je uvijek učila životu, otvorih ponovo njenu zbirku poezije i pronađoh utjehu. Dugo sam promatrala zvijezdano nebo, osjećala miris dolazeće jeseni i osjećala ljubav i beskonačnost u tom čudesnom plavetnilu. U toj ljepoti osjećaja se ponovo prisjetih drevnih pjesmica kojima sam kao mlada djevojka pokušavala osjećajima dati oblik vjerovanja u lakoću postojanja.
Pričali su mi o plavetnilu neba, o sunčanom podnevu, o kaosu ljubavi i želja, o trenutku straha, u kojem poželjeh pozdraviti svijet. Željeli su boginju lova i mjesečeva sjaja, a dobili su ružno pače, malo modro klupko i trenutak tišine, ubitačne tišine. Željeli su mi pokloniti ljubav, a ja neznadoh udahuti život, željeli su mi pokloniti budućnost, a ja već onda zaustavih vrijeme, pretvorih ga, u trenutak, u strah, u rat zemlje i neba, u borbu njihovu i moju, borbu za prvim vriskom, za ostvarenjem sna. Pričali su mi o drami mog rođenja, o trenutku sreće kada plačem pobijedih smrt i uđoh u život pozdravljena suzama radosnicama i poljubcem majke, dodirom koji, čini mi se, još uvijek pamtim. I danas desetljeća kasnije se pitam:
Što sam, tko sam ja? Neshvatljiv slučaj kao svaki slučaj. Gdje je gnijezdo mojih praotaca? Iz čijeg sam krila poletjala na ovo dugo putovanje snom? Promatram povijest, vidim cijeli jedan život, milione života kao na dlanu. Neznana i znana lica, stranca na vratima svijesti, tuđe djedove, a možda su mogli biti moji, možda su ipak moji. Svi smo mi iz istog gnijezda poletjeli u svemir.
Tko sam ja? U garderobi prirode mnoštvo kostima. Kostim pauka, galeba, poljskog miša. Svi kao saliveni poslušno se nose dok ne dotraju i slično požutjelom listu, nekad prekrasne breze postane prah iz kojeg je satkan, sičušna struna koja zauvijek nevidljiva treperi u vjetru života. Nisam mogla birati, ne, nisam birala, ali se ne žalim. Mogla sam biti manje poseban slučaj. Mrav iz mravinjaka, pčela iz zujećeg roja, samo djelić pejsaža kidan vjetrom. Netko mnogo manje sretan, odgajan za krzno ili vunu, za praznični sto, mogla sam biti nešto što pliva u beskrajnom oceanu, nešto što se pračaka u planinskom potoku ili treperi ispod povečala. Drvo uraslo u zemlju, kome se približava požar. Stabljika gažena slijedom neshvatljivih događaja.
Tko se krije u mom postojanju?
Lutam alejama vremena i vidim u vjetru miris jeseni. Listopad i ja, nedjeljivost od rođendana. Moje buđenje je uvijek počinjalo pucketanjem suhog lišća, purpurom drveća, dozrijevanjem grozdanog trsja i najavom zime pune hladnoće. Danas već na kraju ljeta slutim da će zima koja dolazi biti blaga i bez snijega. Stoljetni kalendar obećava sjemenju razbuktalo proljeće, a ljetu plodove zimskog sna. Osjećam Dionizijski trenutak uživanja u sukobu sa smirivanjem prirode, dobro poznati osjećaj koji me uvijek vodio životom. Sudbina mi je bila naklonjena. Obdarila me sjećanjem na sretne trenutke. Danas znam tko sam, a mogla sam biti ovo što sam, ali bez čudjenja u sebi, a to bi značilo, neko sasvim drugi. Bolje je ovako.
Isprepletoh poeziju pjesnikinje sa mojim mislima, isprepletoh ljepotu pjesnikinjinog talenta s mojim pokušajem da osmislim osjećaj koji vrije u meni.
Wislawa Szymborska, njena misaonost i osjećajnost, protkana gorčinom saznanja o bespomoćnosti suvremenog čovjeka da humanizira odnose među ljudima. Njeni me stihovi uvijek iznenađuju, uvijek me smiruju i ja onda nehotice vidim sebe i svijet drugačije. Wislawa je moderna Šeherzada koja svojom poezijom priča priče, pomaže mi da pobjedim osjećaj bespomoćnosti i da ostanem ono što jesam jer ona mi čudesnošću svoje duše poručuje da je život doista jednostavan i lijep.

http://dinaja-dinaja.blogspot.com/2009/09/sto-sam-tko-sam-ja.html

http://dinaja.hr/