U labirintu zrcala

Gdje je početak, a gdje kraj osjećajno- misaonog labirinta u kojem se nalazim. Tisućljećima on skriva u sebi tajnu puta ka konačnom spasenju. Zar on nije bio i ideja u bajki o Ivici i Marici, zar dječak nije umjesto končića mrvicama ostavljao trag da bi se mogli vratiti kući. Zar on nije bio iskorištavan u arhitekturi, zar nije u umjetnosti bio smišljeno poticanje ljudskog uma na traženje njegovog centra. Zar nismo kao djeca lutali labirintom ogledala i često na koncu u strahu počeli plakati jer nismo više mogli pronaći izlaz. Bio je korišten kao središnje mjesto u katedralama, ugrađivan na svjetskim trgovima, pravljen u parkovima, njegovim imenom je nazvan i naš centar za ravnotežu, njegovom spiralnom dinamikom nastaju naše misli i naši osjećaji. 

Tisućljeća, skupljena u sretni trenutak spoznaje, postadoše putokaz i ja se, nošena osjećajem, nađoh na vratima vremena i uđoh u svijet nepromjenivosti postojanja u bezvremenost vječne ljubavi. U svakodnevnom životu, pri odlukama bilo koje vrste, preda mnom stoje različite mogućnosti od kojih mogu odabrati samo jednu. One su tu i u trenutcima neodlučnosti one se međusobno ne isključuju. Kada se, stojeći pred otvorenim ormarom, odlučujem koju ću haljinu obući za večernji izlazak, pred mojim očima se zrcali više mogućnosti i ja dugo stojim neodlučna. Crna haljina je presvečana, bijela ne odgovara ovom godišnjem dobu, plava je preskromna, crvena preupadna. Onog trena kada odluka padne, ja oblačim jednu od haljina i krenem, jedna mogućnost je postala stvarnost, moć sadašnjeg trenutka i time isključila sve druge iz igre.
Za razliku od stvarnosti, naše mogućnosti se kriju u labirintu zrcala naše duše, one su bezvremeni i bezprostorni događaji. One se skrivaju u posebnim, apsolutnim mjestima i apsolutnom vremenu i tamo traju bez našeg aktivnog sudjelovanja u njima. Kada razmišljam o haljini sama mogućnost odabira je još uvijek izvan mene, u nekom tuđem prostoru i tuđem vremenu, ali kada se odlučim, mogućnost više nije mogućnost, nego postaje moja zbilja i dio mene. Suigra mogućnosti i zbilje je proces koji čini punoću našeg sretnog trenutka. Sjedinjenje podsvjesti i svijesti budi u nama osjećaj osjećanja osjećaja sreće, ljubavi, života.

Zbog tog saznanja ponekad mi se čini da moje tijelo zna više od onoga što ja znam, jer ono živi i osjeća moju svijest i podsvijest. Često nisam u stanju, tisuće činjenica koje čine moj život svagdašnjim, izraziti riječima, svjesna sam da njih tek moram naučiti osjećati. Tu se ne radi o osjećajima straha, ljutnje, bjesa, bola ili srama, nego o puno dubljim i nikada izgovorenim emocijama koje su ostale bez pravog izraza, bezimena stanja svijesti koja nikada nisu prešla u osjećaje. Bezbroj mogućnosti su skrivene iza vrata podsvjesti, često začahurene u crnoj točki spoznaje, u središtu labirinta zrcala iz kojeg ponekad suklja, kao lava, neka nadnaravna sila i ždere životnu energiju i krade mi san. Na vratima vremena u zrcaljenu bezvremena iznenada spoznah sve pojavnosti u sebi i počeh razlikovati istinu od zablude. Osjetih buđenje emocionalnog uma, osjetih kako iz središta mog osjećajnog labirinta izrasta drvo spoznaje puno pupljaka još ne procvalog cvijeća, osjetih njegovo postojanje u meni i dozvolih anđelu čuvaru da me uvede u tajnovitost mojih mogućnosti. Čini mi se da stojim na obali nevidljivog mora iz kojeg izranja snaga mog postojanja. Neumorni valovi nezaustvaljivo dodiruju moja osjetila i dolaze i odlaze, penju se i spuštaju, ali su uvijek tu i nedozvoljavaju isušenje svjesne spoznaje. Sve je živo i do kraja doživljeno bez ostataka. Moj emocionalni um je onaj tajnoviti otok stabilnosti u beskrajnom moru vječnog gibanja.
Oni koji ne uspiju otkriti taj otok u sebi žive na rubu pustinje svojih neprobuđenih osjećaja i gomilaju ostatke koji se talože kao mulj u more spoznaje, gomila postaje sve veća i veća dok potpuno ne zatrpa otok.
Svako jutro kada još snena, u prolazu ka kupaoni, sretnem oči boje sna, pogled u kojem osjećam postojanje pete dimenzije, dimenzije vječne sreće i odlučujem se uvijek iznova za ljubav. To je svaki puta novi osjećaj koji potvrđuje stari, to je raskrižje sudbine i put ka budućnosti. U zrcalima moje duše se ocrtava lik nekog dječaka i ja znam da ga volim.

Svaki novi trenutak je nova slika, novo alkemijsko vjenčanje moje svijesti i podsvjesti. U mom malom unutarnjem univerzumu je zdenac vječnog života nad kojim bdije dobra vila, anđeo čuvar, a iz njega izranja čudesna rijeka vremena puna iskričavih kapi u kojima se zrcali moj život.
To je poezija mojih misli, ona se ne razlikuje od poezije prirode u koju sam upletena. Ako je stvarna činjenica da se sve u univerzumu ponavlja, ako sam već jednom bila i ako ću još jednom biti i činiti isto što sada činim, onda bih trebala činiti samo dobro da se ono ponavlja. Ja živim ulovljena u mreži vremena u kojoj ću beskonačno trajati. Sve drugo oko mene će se možda mijenjati, moje tjelo će možda izgledati drugačije, ali ja ću i za tisuću godina biti ista. Ako u ovom tamnom beskraju postoje i drugi svjetovi, možda se ja zrcalim u njima kao što se oni možda zrcale u meni. Možda ću se u jednom drugom trenutku sretati s mojim dvojnicima i postajati kugle, dvojno biće, sa početka priče o Bogovima.
Misao je jedino što pruža otpor svijetu u kojem je svaka druga vrsta otpora bezizgledna. Misao ne mora održati obećanje, dato u momentu slabosti ili straha, dato u obliku osude ili presude, ali ona postoji i postaje svjedokom naših unutarnjih refleksija. Sakrivena u svjesti mislioca, ona postaje njegova snaga, njegova volja, želja, neostvareni san, a izgovorena često postaje samo smišljeno i neiskreno nabrajanje pojmova i činjenica. Misaono promatranje sebe samoga u labirintu svojih duševnih zrcala je najintimniji doživljaj i prava spoznaja sebe samoga u svjetlosnom zagrljaju bezvremena.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://dinaja.blog.hr/