Čovjek s očima boje ljubičastog sna.

Stavih srce u vjetar njegove blizine, poželjeh reći nešto još neizrečeno, no jeka svjesno ili nesvjesno nataloženih iskustava u njemu zaustavi misli i uzburka treptaje već uzdrhtalog srca. Osluhnuh tišinu i začuh melodiju davnih snova, začuh izrastanje kristalno jasne slike istinskog života. Zapljusnu me sonata naših prošlih vremena.

Sve što šapućeš ženo to nije samo naše,

netko je i prije pio iz iste čaše,

mnoge se davne jeke u jednoj pjesmi spletu.

Da, svatko je nalik samo na svoju ljubav jer ako ptica voli, ljubav joj ima krila, ako mačka voli ljubav dobija kandže, ako dijete voli ljubav je puna stida, ako muškarac voli ljubav je puna snage, ako žena voli ljubav je puna snova.
"Ja sam Duh istine“, šapnu mi ljubav kristalima glasa iz daleke prerije. "Tvoj narod me poznaje kao Majku predaka, ali kao što se možeš i sam uvjeriti, ja uopće nisam tako stara. Nisam starija od bilo koje vlati trave koja se ljulja na vjetru, niti od bilo kojeg prerijskog cvijeta. Ja sam Velika Majka koja živi u svakoj majci, djevojka koja se igra u svakoj sestrici, djete koje živi u svakom čovjeku. Ja sam lice Velikog Duha koje je tvoj narod zaboravio. Došla sam razgovarati s narodima ravnica. Pođi ispred mene u svoje selo i reci svom poglavici da pripremi veliki vigvam u koji mogu stati svi ljudi iz vašeg logora. Ja ću stići ubrzo. Moram vas  poučiti nekim stvarima, svetim stvarima koje je vaše pleme zaboravilo.“ vjetar iz daleke prerije je šaputao odlomak iz djela Kennetha Carreya "Povratak plemena ptica“
Poslije toga tišina zatvori istinu u srce i ja srcem začuh vječno pitanje u vjetru spoznaje, Što to biješe ljubav?
Osjetih ostatke djeteta u sebi i doživjeh ljepotu, lakoću, dobrotu i toplinu sretnog trenutka. Shvatih da sam za sve prošle tuge bila sama kriva, jer sve prošle godine, vjerujući da sam samo žena, nisam osjećala tok rijeke vremena u sebi, nisam slušala unutarnju muziku, nisam primjećivala kristalnu rešetku u kojoj se prelamala svjetlost mog unutarnjeg svemira, nisam naslućivala rađanje bisera u sedefastoj školjki moje duše, nisam dozvoljavala srcu da diše. Čovjek s kristalima snova u očima pruži ruke i probudi uspavane kapljice  spoznaje u meni, uzburka valove oceana snova, pokaza mi istinitost plime i oseke u moru osjećaja.
Njega osjetih nježnije u sebi, njega kao kišu sreće, njega kao rastopljeno sunce, njega kao vjetar prerije i kristal jedan zatitra ritmom mjesečeve sonate, cvjet jedan planu za svo uvenulo cvijeće, za sve ugašene zvijezde, za sve ono što je bilo u tami i za sve što nije plesalo kristalnim plesom drevnih vjerovanja.
Ljubav je uistinu došla sa zvijezda, zaiskrila ljubičastim sjajem, zatitrala mjesečevom sonatom i postala sretan trenutak, poezija vode, vječno živući kristal u uspomenama srca.

http://dinaja.blog.hr/