Poetičnost sna

Ovo je tekst iz jedne moje davne priče, priče koja je u meni izrastala iz vihora rata koji je tutnjao nad domovinom koju nazivam bjelom golubicom. Tada sam pisala s tugom u srcu i danas čitajući to drevno štivo vidjeh mnoge nezgrapnosti u rečenicama satkanim od, zbog tadašnje nemoći i uzbuđenja, nabacanih riječi. Tu pomalo zbrkanu priču objavih davno. Neka ostane na toj adresi takva kakva je izrastala iz moje uzdrhtale duše. 
http://requiem-ljubavi.blogspot.com/

U tišini uvale moga djetinjstva se nebo rumenilo znakovima ljubavi. Izgledalo mi je kao da su gnjezda iz kojih su izlijetali jahači apokalipse nestala, kao da ih je zameo vjetar tek probuđenih želja. Vidjeh misao o ljepoti života isprepletenu u svjetlost koja je bdjela nad rodilištima. San se, kao velika svjetlost nedefiniranih boja, spustio nad izgorjelu zemlju. Na pozornici života snenost odvodi puk u neki novi svijet, u kraljevstvo metafizike gdje on susreće anđele i demone, svoje rađanje i umiranje u zagrljaju apsolutne ljubavi. Stvarnost, proizašla iz maglovitog oblaka sna, je najljepši poklon koji nam je sanjar ostavio. Naučivši od njega opraštati, ja danas ulazim u astralnu dimenziju svjesti i živim san istinskog sanjara. Tek sada spoznajem da se zaistinu može i budan sanjati i da to onda nije debeli pokrivač noćne tame, nego koprena isprepletena od jutarnjih mirisa. U njoj osjećam kako najdublje skriveni, do sada nespoznati unutarnji strahovi postaju činjenice s kojima se mogu sukobljavati. Tako se oslobađam još jednog dualizma, san i java se organski spajaju u ovaj sretan trenutak u kojem trajem. Prisjećam se one mlade djevojke koja sam nekada bila, budim Artemidu u sebi i šapućem jedan davno napisani stih. Čitam davno napisano i postajem svjesna svog neznanja koje se zrcali u toj nezgrapnoj pjesmici. Zaronih u sjećanja i pokušah iznjedriti istinski ritam prerađenom pjesmom.

Mjeseče,

moj sneni ljubavniče!

Sanjajmo noćas u snu sjedinjeni.

Noćas me dragane dodirom ne budi

Duša moja, sjajem ogrljena

U nezemaljskom kraju izgubljena.

U kraljevstvu ljepote  spokoj nudi

Obasjava nas srećom, ljepotom nas krijepi,

Snijmo u sjaju plama za zlo slijepi.

Mjeseče!

Moj sneni ljubavniče!

Zagrljajem iskriš davno znamenje,

svjetlucavo, kristalno jasno kamenje,

puteve kojim se duša u tijelo vraća

u lakoću postojanja, u zagrljaj čudesne pjene,

u more života, u beskraj vječne mjene,

gdje duša nošena snagom morskoga vala

iznjedrena na obali pješčanoga žala

s ljubavlju tebi zagrljaj uzvraća.

Mjeseče!

Moj drevni ljubavniče,

Zagrli me lavom vulkanskoga sjaja

Krvlju i vatrom nebeskoga zmaja

Zvjezdanim krijesom u nebu bez kraja

Putokaz za zvjezdano bespuće,

u svemirskom beskraju raskršće,

u nepostojanju trenutak istine mi budi,

jer kad uhvati me luđačko- ljudski nemir ludi

u zagrljaju tvom slutim uzašašće

sretna  da mi ljubav snove snubi.

Mjeseče!

Dragi moj sneni ljubavniče!

Hvala  na zagrljaju u kojem se kupah ovu noć

u kojem sretna dočekah dan

 iz kojeg izrasta  moja vječna žudnja

i moj vječni ljubičasti san!

Budeći se, ja nastavljam živjeti taj trenutak i granice se gube, a onaj skučeni horizont, moj mali svijet zatvoren u potkovicu nacrtanu na globusu, dobija za mene drugo značenje. Slika mlade žene očiju boje svitanja postaje misao koja me spaja sa sanjarevim snom.
Bijela golubica, golubica sa maslinovom grančicom u kljunu me nosi u poetične daljine drevnog sna u kojem  susrećem božanstva koja su prisustvovala rođenju ljubavi i početku snoviđenja.
 
http://dinaja.blog.hr/