Poetičnost sretnoga trenutka

U dubini svjetlosti vječne, u zagrljaju snova, u treptajima struna svemirske harfe susrećem uvijek meni dragoga gosta, anđeosko biće satkano od izričaja sreće, prijatelja koji nikad ne miruje, koji osjeća kada se u duši nagomilava energija koja uspavano srce neizgovorenim mislima miluje. Tada čujem šapat svjetlosnoga plesa, svjetlost treptajima svojim pokreće zlaćano vreteno i bezglasno mi govori da srcem još uvijek sve što duši je potrebno nije izrečeno. Osluškujem taj anđeoski glas, zatvaram oči i u svilenkastom svijetu misaonog carstva vidim kako cvijetaju cvjetovi satkani od riječi, kako latice trepere kao mirisna slova, kako blješte tonovi osećaja novih, a tijelom se šire plameni jezici sa vulkana odsanjanih snova. Duša se utaplja u anđeoskoj šumi, pod krošnjama svijesti osjeća ljepotu svitanja poezije iznjedrene iz treptaja uzdrhtalog srca, sjedinjuje se sa pokretima tek probuđenog lišća, doživljava trenutak inicijacije i probuđena snagom anđeoske inspiracije postaje čudesna plesačica na strunama svijesti. Promatram to svjetlosno biće iznjedreno iz dubine drevnih snoviđenja, osjećam lakoću njinog izričaja, gledam kako pokretom ispisuje ono što godinama nisam izgovorit smijela ili što zbog urođenog srama nisam reči htjela. U zrcalima iz vrata svijesti vidim anđeoski ples probuđene duše, čujem melodiju uztreptalog srca, dodiruju me dlanovi svjetlosnoga bića, oko mene plešu svjetlosne rime, a na unutarnjem nebu svakoga trenutka kao zvijezda sjajna u poetičnosti sretnoga trenutka zaiskri novi stih. U zagrljaju svjetla, pod krošnjama svijesti duša moja blješti poezijom probuđene šume i anđeoskim stasom, balerini slična, pleše svoj osjećajima srama zatomljeni  izričaj. Pjesmica se rađa satkana od snova, iskri strunama anđeoske harfe, blješti nitima zlaćanog vretena i postaje u zaslonu svijesti istina anđeoskim plesom duše moje snene konačno izrečena.

http://o-ljudskoj-emocionalnosti.blogspot.com/2007/11/o-ljudskoj-emocionalnosti.html

http://zlatni-rez.blogspot.com/