taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Samstag, 30. April 2011

Vrijeme vjernosti........







Čekanje je kriva riječ nastala u vremenu kada vrijeme nismo osjećali kao protegu, kada je ono teklo izvan nas i bilo prolazno. Zar vječno čekanje na neki bolji trenutak nije gubljenje vremena, zar to onda nije stvarno samo mjerna jedinica onog najskupocijenijeg što posjedujemo? Ja sam uistinu predugo čekala.
Mi ne čekamo više, mi volimo susrete i ne volimo rastanke. Susret na peronu željezničke stanice je sivilo dana pretvorio u ljubičastu boju užarenog osjećaja koji još uvijek traje, zamjenio je odzvanjanje monotonih tonova i nijansi protege osamljenosti u ljepotu purpura biverzuma. U toj kugli našeg zajedničkog postojanja je nebo treperavo ljubičasto, nebo pod kojim mi živimo naš san i ostajemo vjerni sebi i njemu.




Pogledah u nebo. Iznad nas se među oblacima ukaza slika Sikstinske kapele, dodir vrška prstiju Boga i Adama se pomiješa sa novom vizijom.
Čin sam je ruka božja.
Slika dobi ideokinetička svojstva. Uskovitlana energija probudi u meni osjećaj sudjelovanja u tom činu.
"Tu se rađa život." reče mi pjesnik gledajući u nebo
"Što je život?"
"Rijeka bez izvora i ušća."
"Moramo se vratiti na početak, zagrliti sunčani trak i ponovo se sjediniti s prirodom. Jedino nas ona može osloboditi od grijeha kojim smo žigosani." rekoh sjećajući se glasa sa početka priče.
"Na koji grijeh misliš?" upita me smješeći se
"Mislim na......"
"Zabranili su nam spoznaju, zatvorili sve puteve ka znanju, cjepili nas protiv istine." on prekinu moju misao
"I jednostavno to nazvali prvim grijehom."
"Osudili su nas na lutanje oduzimajući nam izvor iz kojeg ističe istina."
"Tko su oni?"
"Krvnici Giordana Bruna." reče mi pjesnik još uvijek gledajući u nebo.
"Pogođen Dianinom strijelicom on umire od ljubavi za ljubav." rekoh mu sneno
"Smrt je za njega bila spoznaja, smrt u kojoj je pronalašao ono što je tražio, osobnu mudrost i vjerovanje u nju. Diana je bila njegovo filozofsko "Ja", energija koja u njemu nastajala, širila se i spajala ga sa univerzumom i postajala njegova četvrta protega, njegov prostor- vrijeme."
"Ti si moje prostor- vrijeme, moje emotivno "Ja", energija koju sam popila na izvoru vode koja dolazi iz zemlje."
Kristalna kugla zasja novom istinom. Giordanove misli izgovorene glasom ljubavi postadoše opipljive i vidljive.
"Pođimo na trg cijeća. Campo del Fiori još uvijek odiše Giordanovim mislima, a naš trg cijeća našom mladosti. Tamo smo često dočekivali zoru, ti u svom, a ja u svom životu. " pozva me dječak, filozof i pjesnik očiju boje sna.
"Kako znaš da sam bila tamo?"
"Osjećao sam tvoju blizinu, ali nisam znao tko si. Želio sam da se pojaviš u liku Diane sa lukom i strijelicama, da me pretvoriš u jelena i progoniš dok ne spoznam tko si."
"Ti si za mene bio bezimeni pjesnik očiju boje sna u kojima se svako jutro u prolazu zrcalila moja slika. Željela sam snagu Boginje, snagu koja bi te pretvorila u jelena kojeg bih onda progonila do kristalnog dvorca u kojem sam naslućivala ljubav."
Bila je opet jesen kada smo stigli na trg cvijeća. Boje su bile drugačije. Promatrali smo lastavice kako se skupljaju i spremaju za put ka južnom nebu i željeli poletjeti s njima, zadržati toplinu i sjaj istine koja se rađala u nama.
"Osjećaš li miris jasmina i oleandera u zraku" zapita me iznenada
Zatvorih oči i miris i boje proljeća i ljeta sazrijevahu u mojim osjećajima u ovom jesenjem sumraku.
"Tvoje srce je kao zlatna vrata iza kojih se kriju tisuće nepoznatih snova " odgovorih ne otvarajući oči, " tu je beskrajno nebo sastavljeno od prostora, vremena i svjetla, nebo koje me ispunjava toplinom"
On stavi ruke na moja ramena, toplina osjećaja se u meni pojačala.
"Tvoja blizina je vječno ljeto ljubavi, ti si miris jasmina i boja oleandera u mojim snovima. S tobom želim dijeliti život, odživjeti svijet, stvoriti petu protegu, doista osmisliti vjerovanje u LJUBAV" šapnu mi u uho.
Otvorih oči i u njegovima, kao u ogledalu, ugledah beskonaćnost. On nastavi šaptati,
"Pisat ću ti pjesme moja ljubljena Morgano, sve ono što ne budem znao reči stopiću u stih, staviti među zvjezde, da svi spoznaju da si ti moja jedina spoznaja"
"Morgana je bila Giordanova zla sudbina." rekoh protestirajući
"Ne kvari trenutak."
"Želim ga popraviti."
"Morgana je postojala, Diana je bila samo san." reče pjesnik zanesen trenutkom.
"Onda mi dozvoli da ostanem san. Morgana mi se ne sviđa, ona je bila i vještica, polusestra kralja Artura, Merlinova učenica." rekoh mu prkosno
"Dobro, dobro pobijedila si, budi moja ljubljena Diana."
"To mi se više sviđa"


Dva bijela goluba su sletjela na asfalt pored nas. Činilo mi sa kao da nas doista pozivaju u san.

San još uvijek traje. 




Sjeme ljubavi......






Nikada ne smijemo prestati vjerovati u bajke. Moramo im dozvoliti da žive u nama, pisati ih zvjezdanim slovima nutarnjeg neba i vjerovati u njihovo porijeklo. U kristalnom koridoru uspomena još uvijek vidim vilinska prabića našeg rodoslovlja, čujem njihove glasove i dozvoljavam im da u meni održavaju plamen djetinjeg vjerovanja. Na tvojim dlanovima osjećam snagu doline smaragdne rijeke i suza koje kaplju iz statue u svetištu vječnog sna.  Ti nosiš u sebi znamenja zaustavljena u vremenu ukazanja besmrtnosti na vrgu svetoga brijega, na kraju križnoga puta ka ozdravljenju duše i tijela. Zavoljeh te do srži vjerovanja u ljubav koja se zrcali na obroncima tvoje mladosti. Pod križem osjetih milovanje kozmičke zmije i snagu vrtloga koji nas je sjedinio u biverzum postojanja. Nisu te dotaknule kapljice svete vode krštenja, ali ti si kršten porijeklom Stvoritelja u trenutku začeća. Koračaš životom uvijek uzdignute glave, rasteš ka suncu i kada je breme sudbine teže od težine križa koji je On nosio da bi otkupio naše grijehe. U tvojim grudima vrije sveta krv, izranja iz kaleža u kojem se rastopila  sveta hostija. Sretoh te u trenutku kada je dogorijevala svijeća vjerovanja u ljubav. Iz zadnjeg titraja se rasplamsala vatra koja danas gori ljepotom i lakoćom postojanja u legendi o rođenju ljubavi. U tvojoj agnozi se krije snaga tvog postojanja u nerješivoj zagonetki početka. Tvoje oči su pune sna koji svojom blagošću grli cijeli svijet. Ti voliš bezuvjetno i strasno, ljubavlju gušiš svaki krik sumnje, suzama srca zalijevaš Elizejska polja u dubini duše. Patio si, osjećala sam tvoju bol o kojoj nisi govorio. Nosio si je u sebi kao znak pokore za nešto što nisi učinio. Bio si bičevan sudbinom, ranjavan bodežima nevidljive nemani koja se hranila tkivom tvoga bića. U najtamnijoj noći naših života si uskrsnuo u trenutku kada sam ja padala pod križem optužbi i prosuo simfoniju svjetlosti nad opustošenu dušu. Izašao si iz Hopperovih praznih prostora i vratio se uživot sa osmijehom u suznom oku stvarajući novo vrijeme. Nebo je promijenilo boju, nestali su tmasti oblaci straha, sunce je prodrlo u srž trenutka. Na obzorju zaiskriše kristali, sjeme ljubavi je kao Mana hranilo dušu. Odora sreće je zasjala dimenzijom vjerovanja u život i onda se dogodilo ukazanje vječnosti. Vratio si se sa vrata smrti u naše vrijeme buđenja u vilinskom snu.




Freitag, 29. April 2011

Ima jedan cvijet........






Proljeće bez tebe. U vrtu se naziru pupoljci majskih ruža i pozivaju u snove. Iz okvira slike na radnom stolu mi se smiješi tvoje lice. Oči boje sna iskre blagost u ovom trenutku samoće koja nije osamljenost nego samo kratki predah u nicanju cvjetova ljubavi. Kroz prozorsko staklo uranja zraka sunca i zrcali nebo u tvom pogledu. Pitam se koja je duša u svojoj seobi izabrala tvoje biće i udomila se u svijesti. Čija je nutarnja ljepota zauzela mjesto u tebi ovozemaljski anđele. Je li to uistinu duša boga dobrog raspoloženja, protiče li tvojim venama božanska krv koja je oplemenila ljubičasti kamen koji dobih na dar pri krštenju. Grlim zraku sunca i odlazim tim svjetlosnim mostom ka željenoj blizini. Osjećam titraje tvoga srca i ćutim miris cvijeta koji smo posadili na livadi  ispred londže tvog djetinjstva. U ljubičastom vijencu latica se skrila riječ kojom si milovao dušu. Gondže, šaputao si nerazumljivu riječ koju je srce razumjelo. Pupoljak je postao najljepši cvijet sretnog treutka. Ispijali smo kapljice sreće sa izvora vode koja uvijek dolazi iz zemlje i zalijeva isušene perivoje sna. Uspinjali smo se ka svetom brdu da pozdravimo Gospu i zahvalimo joj se za susret na imalenoj željezničkoj stanici u dolini smaragdne rijeke u vremenu prije našeg vremena.  Prolazili smo Scilu i Haribdu, mnoge tjesnace u oceanu sna, uspone i padove na životnoj stazi, ali cvijet koji smo posadili kraj vrulje naših ponornica još uvijek cvijeta i širi miris ljubičastog snoviđenja.



U jatu sretnih duša......







Hvala ti dječaće očiju boje sna. Zbog tebe sam produljila napuknutu liniju ekliptike srca i osjetila nježan drhtaj duše na dlanu vremena. Izronjena iz grma prošlosti na kojem je tražila trn da umre pjevajući odlepršala je slobodna u pejsaže bezvremena. Uronila je u dubinu tvojih učiju tražeći izvor sreće i zalutala u snenosti tvoje duše. San je nagoještavao erupciju zapretenog kratera vulkana u kojem su se krili njeni nedosanjani sni. U zadnjem izdahu noći i prvom udahu dana osjetih tebe kao vrijeme, osjetih te kao sonatu sunčeva sjaja, kao rapsodiju boja, kao život. Cvijet koji sam skrivala u dubini sebe procvijeta bljeskom sreće i razbi tminu tuge u kojoj sam se dugo skrivala. To je bio zagrljaj iz kojeg smo rodili ljubav, nedužno biće satkano od žudnje i čežnje. Pozvao si me na let snovima i uzrtao put ka jatu sretnih duša koje su čekale naš dolazak u svijet bezuvjetne ljubavi. U tišini sna začuh urlanje vječnih opravdanja, zavijanje neumornog tražitelja krivca, krik ranjenog galeba koji je umirao na hridi usred oceana ljepote. Zatvorih oči i uronih u dubinu tužnih sjećanja da još jednom odživim boli, koje nisu bile boli, da još jednom prođem kroz plamene jezike nesreće, koja nije bila nesreća, da osjetim kažnjavanje sebe same samom sobom i da onda zauvijek zatvorim vrata optužbama kojim sam hranila svoje od mene same umorno srce. Probudila sam na pješčanom žalu nove istine osjećajući promjenu u sebi. Vrijeme oluje ruža danas titra u galeriji uspomena i prisjeća me na sumrak neživljenog života. Hvala ti dušo moja što si me odvela putem ljubavi na kojem sretoh jednu bolju sebe.


 

Pastorala sna.......




Promatrala sam kako se Mjesec odjeva za noćnu šetnju baršunastim tepihom noći. Ogledao se u večernjoj bonaci i svojim sjajem uranjao u dubinu  zrcala. Sjetih se priče o Narcisu i pomislih, možda i Mjesec začuđen promatra svoj odraz kako se kao lotosov cvijet rastavara na pučini koja upija titraje njegovog lica i pretvara ga u veličanstvenu sliku trenutka. Sjedila sam na žalu i pokušavala odgonetnuti tajnu tišine koja je grlila sva moja osjetila. U sunoćavanju osjetih tvoju blizinu u dubini pogleda. Pričinjalo mi se da si srebrenim ljestvama sišao s neba  zamolivši čuvaricu Lunina hrama da bdije nad našim srcima. Pružih dlanove ka vječnosti i krenuh mostom iznjedrenim iz uspomena ka drugoj obali vremena. Smiješio si se i ja dotaknuh tvoje lice utkano u svjetlost koja se probijala kroz tminu te čudesne noći. Vile su pjevale uspavanku pahuljastom stadu na obroncima sna, a Pan je u dubini trenutka frulom budio ljubav. U metamorfozi svijesti odživjeh Vergilijevu četvrtu eklogu, vidjeh rođenje djeteta i osjetih kako sjedinjuje prirodu i čovjeka u zajedništvo spokoja i mira. Vidjeh kako se otvaraju vrata zlatnoga doba i u snazi tvoje blizine osjetih sazrijevanje osjećanja osjećaja u nešto neizrecivo nježno. Koračao si stazom usamljenog pastira, ušao u san i dotaknuo usne nektarom svoje duše. To sveto piće se razlilo koridorima svijesti i oživjelo usahle cvjetove u perivoju srca. Tišina je, u bukolici vječnosti, dobila puninu dvojstva. Razasuti kristali prošlosti se posložiše u mozaik sreće, srce je prestalo odkucavati svoje probne otkucaje i zatitralo ritmom svjetlosti koja nas je, na obzoru jave, pozivala u Arkadiju. Mjesec je nestajao na zapadnom nebu kada je Danica objavila praskozorje u dolini sna. Napustili smo kameni obruč nepostojanja i zagrljeni zvucima Panove frule prošli kroz vrata zlatnoga doba i ušli u pastoralu sna. Na horizontu, u onoj točki u kojoj se grle nebo, zemlja i ocean, izniknuše linije naših života i zatvoriše  krug ljubavi.  



 



Donnerstag, 28. April 2011

Ljubav, med i sol...........






Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ljubav prestaje postoji dodir dvije ruke koji se opire svim rečenicama, postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ljubav prestaje, a ljubav ne traži ništa.
Carl Sandberg

Kako dolazi ljubav?
Promatram mađïoničara i njegov šešir,
sav u crnom iluzionist, njegove ruke
kriju snove na dlanovima.
To je igra za sanjare.
Kako dolazi ljubav?
Misliš li da ti pomaže
ako si vješt na kartama
ili igrom kockicama?
Misliš da će ti pomoći
ako si govorljiv,
ako ostavljaš dobar utisak?
Ali što uopće pomaže
da se dvoje sretnu?
Može li se govoriti o pomoći
kada se dvoje sretnu?
Zaboravimo sve što drugi govore,
zaboravimo sve što smo ikada čuli o ljubavi
jer
tuđe riječi su samo preplanulost od ljetnog sunca
ili rumenilo od zimskog vjetra
ili dobro napravljena frizura
ili kupljena haljina.
ljubav dolazi iznutra,
kada pocrveniš,
kada se zarumeniš,
kada zatreperi srce,
kada zadrhte ruke,
kada otkažu noge.
ljubav kao med sjedinjuje usne,
ostavlja tragove soli na tijelu
jer ljubav je uzburkano i mirno more
ljubav je tihi ocean pun kapljica sna.



Postoji li ključ za ljubav?
Je li to strast, mudrost ili tananost želje?
sve zajedno
uz titraje svijeća i miris ruža,
med na usnama, sol na tijelu,
ljubav daje i uzima
ljubav su uspomene, sjećanja na pješčane plaže,
trg cvijeća,
nedelje u kojima se ne radi ništa,
ponedeljci koje ne želimo,
nesnosne glavobolje pred kišu,
neplačeni računi,
nekupljeni željeni auto,
nedobivena biserna ogrlica..........
Ljubav dolazi iznutra,
u kapljicama znoja,
u onom ti i ja,
u paru odgovora,
u ljubičastom sutonu,
u isprepletenim urezanim srcima na drvetu,
u buketu poljskog cvijeća,
u morskoj soli na tijelima,
u soli koja ostavlja snove na usnama.
Nezvana ili zvana? Kako dolazi ljubav?
Ljubav, ponekad nepozvani gost na slavlju osjetila,
svitanje u kojem počinje san,
tračak sunca u plavičastoj magli,
zlaćani oblak nad planinom svijesti,
oblak koji se uvlači u san,
u korake, u dlanove, u lice, oči.
Samo iznutra se sanja i
ljubav dolazi i ostaje
kao osjećaj, san, prostor, vrijeme, život.

Pustolov pred vratima sna.........






Polako se izdiže mjesec iz tmine predvečerja,
pa skidajući svoju košulju zlatnu izranja jasan, i
poklanja tmurnome nebu ljepotu osmjeha, a
Ona začuđeno gleda tu nebesku ljepotu i
ugleda pred sobom,
skoro na dohvat dlanova
svoju LJUBAV i
njenu ljubačastu kosu nebom razasutu.
Ona pruži ruke,
i ljubav se na krilima sna spusti k njoj.
Ona stoji snena na obali noći
dok ljubav presvalaći haljinu i
srebrena odjaha nebom,
pružajući ruke svitanju.
Voljela je san
u koji nije mogla ući
voljela je Ljubav i
njenu ljepotu koja joj srce ranjava.
Slijedi je iz noći u noć, a
Ljubav je jutrom ostavlja.
Do sljedećeg sutona
vikala je nebu dok se rađao dan i
polako spuštao mjesec
oblačeći košulju bijelu,
krijući se od dana
suncem obasjanim.
LJUBAV, ta ljepotica noći,
sunčeva nevjerna ljubavnica
lebdeći na Pegazu
noćima budi nesretnike,
poklanja snove lutalicama.
Ona, samo pustolov pred vratima sna
sa žudnjom u srcu čeka sutone,
da ponovo vidi Ljubav kako
napušta rumenu tminu predvečerja
i jasna i bijela prostire za nju
svoju ljubičastu kosu,
pružajući ruke svitanju.
Ona, samo pustolov pred vratima sna
sa žudnjom dočekiva sutone,
sa željom da još samo jednom,
pa još jednom
vidi kako ljubav za nju oblači
svoju ljubičastu haljinu.
Ona je, nježna i snena čekala i
pružala svoje ruke u prazninu
dok se mjesec uzdizao na svojoj, njoj
nedohvatnoj, putanji.
U jednom ljubičastom sutonu
Ona, pustolov pred vratima sna,
pruži ruke, dotaknu krilatog konja
i odjaha u san.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja-dinaja.blogspot.com/2008/03/polako-se-podie-luna-iz-rumene-tmine.html
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=6848






Ljubav i akt mašte....





Sjećam se, nebo je tada bilo obično, a meni se činilo da se mjenjalo mojim osjećajem žudnje i činilo mi se da mogu nekim presudnim treptajem oka osigurati budućnost, vjerovala sam da mogu osigurati budućnost, željela sam neku novu budućnost. Moje ruke, poludjele od žurbe, su jedna drugoj oduzimale dodir, jedna drugoj obećavale san, jedna drugu hrabrile, jedna drugoj šaputale ljubav je tu, na dohvatu dlanova, ljubav je uvijek tu u očima, u ušima, ljubav je trenutak vječnosti u srcima. Podigoh ruke, okrenuh dlanove k nebu da dotaknem taj nedohvatlji trenutak, tog brzog treperavog Boga, čuperak njegove kose. Sjećam se osluškivala sam kako se sluh samo do mojih ušiju zapošljavao glasovima iz daljine, a onda je slušao zvukove sna, osluškivao odkucaje srca poludjelog od straha i samoće, a oči koje su vidjele dalje od horizonta i bivale brže od brzine svjetlosti su mi vraćale pogled na tajnovitu sjenku koja me je pratila. Kairos se poigravao s mojom nesposobnosti da osjetim izvor sreće u meni samoj.
"Ljubav je akt mašte, tvoje mašte, ljubav spava Trnoružicin san okovana u kristalnom dvorcu tvog nepostojanja" pričinilo mi se da čujem glas Boga sretnog trenutka. To je bio treptaj oka u kojem se izgubila, jednostavno nestala, granica između stvarnosti i sna.
Akt mašte je ljubav pretvarao u sliku pejsaža nekog davno sanjanog svijeta, Arkadija u mom srcu puna zvukova Panove frule i pastelnih nijansi kičastog talenta nekog već davno umrlog slikara. Akt mašte je odlučivao o rukama, ušima i očima, a anđeoski miris jasmina se širio prostorom te jesenjske idile moga sna.
Smješim se još uvjek prisjećajući se trenutka u kojem sam spoznala da nešto drugo u meni odlučuje što će raditi moje ruke, što će uši slušati, oči gledati, koji mirisi će me opijati. I Ljubav je zamirisala jasminom, a umjesto snježnih pahuljica pred mojim očima su zalepršale latice bijeloga cvijeta. Do tog trena je srce otkucavalo samo svoje probne otkucaje, ponekad preslabo, a onda opet prebrzo, a onda odjednom, osjetih kako se sjedinjuje s tonovima nekog drugog srca. Oči su zatreptale ljubav, a uši, one sjediniše u sebi otkucaje dva srca i treptaje očiju u simfoniju najljepšeg sna.
Ljubav je moja osjetila pretvorila u sedmo čulo koje u meni živi svojim životom i više nema sati, dana, mjeseci, godina, sve je samo trenutak i ljubav.
Među otkucajima srca se širi prostor i nastaje vrijeme i ja osjećam za ljubav doista nisu potrebana osjetila.
Srca dva trepere život kao simfoniju sna


http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja-dinaja.blogspot.com/2008/03/ljubav-i-akt-mate.html
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=11204



Mittwoch, 27. April 2011

Partija šaha iza zrcala svijesti....





Jedno mjesto je dugo bilo prazno, loža u ljubavi jednog djeteta je čekala spremna da prihvati zaštitu, autoritet, snagu. I ti si došao, zauzeo svoje mjesto, naučio me slušati muziku, birati jela u restauranima, sastavljati smisaone rečenice. Intelektualno savršenstvo tvoga bića urezalo je neizbrisivo znamenje u sjećanju na djetinjstvo i djevojaštvo. Poklonio si mi figure šaha, i naučio me kako se nikada ne dođe u šah- mat. Poklonio si mi Maloga prica i naučio me kako da matiram kada partija postane dosadna, dozvolio si mi da vjerujem da je okrilje tvoga očinstva vječno. Igrao si šah i u crno bijeloj tehnici ploče tvoga života žrtvovao vlastite pijune, tražeći kraljicu uvijek na krivom polju, ali sebe nisi nikada izgubio. Oduševljena tvojom izdržljivošću i kolažima tvojih duševnih stanja još uvijek čuvam u srcu tvoju sliku kao uspomenu na jedan dio djetinjstva.
Pjesma iznjedrena iz zbirke pjesama "Odakle dolazi ljepota" Zagreb 1987. Dijana Jelčić- Starčević. Pjesma je posvećena mom poočimu, čovjeku koji me je uveo u svijet istinskog postojanja. Božidar Smiljanić je još uvijek prijatelj na čijem ramenu se mogu isplakati i s njim odigrati partiju šaha iz zrcala svijesti.


Danas slijedim drevna snoviđenja i u dalekoj zemlji, u snovima davnim, ulazim u čaroliju svijesti. Na velikom kristalnom stolu, trpezi od svjetla i sjene, čudesne staklene figure stoje i čekaju da počnu igrati igru zemaljskoga svijeta. Obukoh ih u odore iz vremena francuskoga kralja u odore drevnih mušketira. Sve one tako poredane stoje, smiješe mi se crno bijela bića kojima dodirom srca udahnula sam dušu punu hrabrosti, ljubavi i mira.
Svi za jednoga, jedan za sve, pijun do pijuna, crno bijela vojska, branioci snova, straža ideala što kriju se u tajnovitoj kuli, u hrabrosti vitezova tog crno bijelog stola, u kraljevima i kraljicama ova čudesne igre svijetla i sjene. Promatram igru punu znanja, ljubavi i vjerovanja, igru punu strasti, žudnje, igru te kraljevske garde koja o pobjedi sanja. Tu iza zrcala svijesti ne postoji ruka koja mjenja pijunima mjesta, ne postoji sukob lažnih ideala, tu vjekuje ljubav koja pokreće ta mala bića i upućuje ih da iz uvjerenja iz povjerenja, iz samoopredjeljenja brane svaki svoga kralja. Tek treperavo svijetlo koje se igra sa sjenom, dokazuje da je ratova, borbi, mačevanja uvijek bilo, da se ta vječita igra svjetlosti i tmine zauvjek ponavlja, da je uvijek bilo pobjednika i onih koji gubiše bitke. Gledam srcem tu, dušom zamišljenu, čudesnu predstavu na pozornici svijeta, osluškujem i čujem šta govore te hrabre duše, čujem uskovitlane misli snivanih legendarnih bića:
"Ova partija šaha traje već stoljećima, uvijek ista samo druga lica, opisana, opjevana, oslikana, skrivena u čudesne dječije bajke, legende o kraljevima i kraljicama, u mitove o bogovima i boginjama, utkana u Alicin svijet iz zrcala, zatvorena u stihovima ogorčenih i nesretnih duša, na koncu iznjedrena u mnogim dušama koje snivaju još nedosanjani san o ljubavi i konačnoj slobodi čovjekova srca, sjedinjenju svih srodnih srca. Jedan za sve svi za jednoga, mi koračamo iza kralja, branimo svoju čast, braneći njegov dobar glas."

Nastavak slijedi:

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987. 


Za ono naglo ljeto......




 
za trenutak buđenja u novom snu, za tihu simfoniju vremena, za njegovo umijeće, za uzavreli vulkan žudnji,
u tvom zagrljaju
stavih srce na proplanak želja
tamo gdje vjetrovi obaraju
tek procvale sne.
Izdrži srce,
ostani vjerno sebi i korijenju
ali rasti,
izrasti iznad horizonta prolaznosti
Tamo gore je sunce,
tamo gore je beskraj i san.
Začuh treptaje, osluhnuh, da,
to moje poludjelo srce kliče!
Zvijezde nad tvojim čelom
ne mogu umrijeti
jer ljepotom neba okrunjena
u tvom podnožju
rijeka se jutrom oblači,
a ljubav bdije među zvjezdama
do noći
kada iz tvoje utrobe
rikne vulkan nježnosti
i kamenom posteljom
poteće gola želja
mog i tvog sjedinjenja.

Nastavak slijedi:

http://dinaja-dinaja.blogspot.com/
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=28673

 



Morning has broken..........






U svitanju jednom osjetih rađanje sna koji se godinama krio u magličastim daljinama, u oluji ruža, u vihoru vremena koji je postajao tamnica željama, čežnjama i nadanjima. Prisjetih se naše noći nad svim noćima, noći u kojoj lahoru sna začuh simfoniju vremena.
Dogodilo se u jednoj od onih noći, kada smo gazeći nebesku rijeku s iskrama želja tražili puta ka jednom novom, tek nastajućem, dvojstvu, osjetih da među zvjezdama nema mostova....

Stavih srce u vjetar tvoje blizine, poželjeh reći nešto još neizrečeno, no jeka svjesno ili nesvjesno nataloženih iskustava u tebi zaustavi moje misli....
tišina u kojoj začuh treperenje davnih snova i tvoje misli...
zapljusnu me istina naših prošlih vremena.

sve što šapćeš ženo to nije samo naše,
netko je i prije pio iz iste čaše,
mnoge se davne jeke u jednoj pjesmi spletu......

I ja shvatih da je svatko nalik samo na svoju ljubav
jer ako ptica voli, ljubav joj ima krila,
ako mačka voli ljubav dobija kandže,
ako dijete voli ljubav je puna stida...

U tvojim rukama dragi osjetih ostatke djeteta u sebi i doživjeh ljepotu zagrljaja. Shvatih da sam za sve prošle tuge bila sama kriva, jer sve prošle godine, vjerujući da sam samo žena, nisam dozvolila suncu da mi cvijeće smami.

Tebe osjetih nježnije u sebi,
tebe kao kišu sreće,
tebe kao rastopljeno sunce i
cvjet jedan planu za svo ono cvijeće
što je ostalo u tami,
za sve što nije cvalo i
u jednoj ruži danas cvate
mnoštvo prošlih ruža.

Nastavak slijedi:


Umijeće umijeća............simfonija vremena.





Promatram kako svjetlucaju oči neba, uranjam vrtlog kristalnog vretena vremena, osjećam spiralnu dinamiku ljubavi i vidim krugove kojima je Dante osmislio svoju "Božansku komediju". Osjećam da se nalazim na granici između tog dalekog nepoznatog kraljevstva i mog malog unutarnjeg svijeta. Skupljena u trenutak moja svijest pokušava spoznati istinu o meni, o postanku svijeta, otkriti vrata vremena i objasniti mi tko se uistinu krije iza njih u univerzumu moga uma, tko se to šulja iza mojih misli i pretvara ih u slike i osjećaje koje pamtim. Kada sam se odlučila za studij univerzuma umno- osjetilno- osjećnog u čovjeku i geometrije njegovog tijela i pokreta, morala sam prvo prostudirati sebe samu, kao što je to činio Giordano Bruno, davni renesansni filozof. Tada sam počela spoznavati da sam ja uistinu metafizika uma u fizici tijela i od tada mi se pričinja da sam prije rođenja znala puno više o sebi nego što sada znam.
"Iz čega je proizašao pokret u meni?" pitala sam se osjećajući gluhoću i njemost svojih ćelija. Svo znanje o nastajanju vrste se spojilo u taj trenutak spoznaje, ali moje ćelije mi nisu odgovarale. Duboko u sebi ja još uvijek ne priznajem da moj pokret nastaje samo po zakonima fizike, kemije i biokinematike. Osjećam da se u mom tijelu događa puno više od onoga što danas možemo dokazati. Zbog toga sam sjedinila misli, osjetila i osjećaje u svjetlosnu dimenziju svijesti i počela tražiti izvor osnovne energije iz koje smo se mi svi razvili, energije koju svojim postojanjem u svjetlosnom zagrljaju bezvremena u svom sretnom trenutku stvaramo.
Ljubav, ta otrcana i ponekad krivo upotrebljavana riječ, je energija bez izvora i ušća, plaha i silovita, stvaralačka i destruktivna, nečujna i bučna, ljubav se mjenjajući svoje oblike uvlači u san i javu i čini život životom. Ljubav dviju ćelija je stvorila svjetlost, ovaj svijet i nas u njemu, ljubav je otvorila vrata vremena i svojim zagrljajem stvorila prostor- vrijeme, svjetlosnu dimenziju u kojoj trajemo, ljubav nas budi i uspavljuje, hrani i liječi, a mi joj nepriznajemo ni jedan drugi oblik do onog u pjesmama opjevanog i u knjigama opisanog.
Kao što danas svoje pacijente pozivam da uzmu sudbinu svoga tijela i pokreta u svoje ruke i da svjesno spoznaju prostor- vrijeme, dimenziju iz koje proizlazi njihov život, tako ovom studijom o ljubavi želim čitaoca uvesti u univerzum njihova uma, u kraljevstvo sunca na čijem prijestolu vjekuje ljubav, naša samosvijet, najčudesnija boginja naših života.
Četverodimenzionalno samopoimanje je ono što je za Giordana Bruna bila svjesna spoznaja, ljubav koju je tražio u beskraju univerzuma i nazivao je, slijedeći rimsku mitologiju imenom boginje lova, Diana.





Umijeće je vrlina, umijeće je strast, umijeće je snaga sretnoga trenutka, umijeće je relativnost apsolutnog znanja, trenutak pun želja, žudnji i htijenja, tišina uzburkanog srca, tajac duše u zagrljaju svjetlosti vječne, te čudesne melodije što nježnošću svojom u žestini svijeta drobi čvrstinu kamena, u olujama blaži snagu stijena i u dubini bića postaje blaga osjećajna ponornica. Umijećem umijeća mi trajemo u nutrini, vjekujemo u toj kristalnoj vitrini, postojimo u sretnom trentku, u tom stvarnom djeliću vremena umijećem gasimo bjes i ljutnju koju neumijeće ispoljava, dozvoljavamo vulkanu da umijeće u nama kao lavu isijava. Umijeće je piti mudrost sa izvora drevnog, brati cvijeće sa grma još snenog, udisati mirise koji nas umijećem opijaju, sudjelovat u čudesnoj igri svjetlosti i sjene, plesti po tonovima svemirskih zraka koje nam samo ljepotu i lakoću postojanja darivaju. Umijeće je znati gledati, slušati, mirisati srcem, znati srcem srcu poklanjat slobodu, od srca srcem srcu biti sretno vođen, uranjati u u još nepoznate duhovne dubine, osjećati, da, uistinu osjećati i voljeti svih ljudi vrline. Umijeće umijeća postojanja u trenutku je umijeće koje svatko nosi u sebi, umijećem svoje duše snene mi kreiramo život i u njemu sebe.

Nastavak slijedi:






Montag, 25. April 2011

Čovjek Siromah ?




Mi rođeni u zenitu sna, na granici između dva neba, kao da smo, pri traženju istine početka, osuđeni na lutanja mitovima i legendama.
Sanjajući početak shvatih da smo se priklonili sjaju onih figura koje su najljepše izražavale zanose sna. Mistični dragulj, vrijedan i nedohvatljiv, sakriven u tami dalekog neba, blješteća aureola dobrote i straha je postala naša sudbina. Stoljeća su tekla nepovratnom rijekom naših zabluda. Cijeli naš život je bio trčanje za suncem koje je svoj najljepši sjaj poklanjalo sutonima na zapadnom nebu. Zaboravili smo da se svjetlost rađa na istoku, da je i Europa kćer podneblja izlazećeg sunca. Nekom čudesnom igrom sudbine smo se našli na granici između svijetla i tame, u zenitu velikog svjetskog sna. Nesigurni u porijeklo nismo mogli spoznati ljepotu koja se, kao svileni tepih satkan od milijuna čvorova, prostirala ispred nas.
Možda zbog toga, jer smo se odrekli vjerovanja u početak, mi lutamo snovima i tražimo istinu i veličamo postojanje i borimo se za priznanje.
Danas kada Europa odlučuje o našoj budućnosti ja se prisjećam jednog davnog sna, budim sjećanja na djetinjstvo.



Stajala sam jednog davnog proljeća na vrhu planine, osjetivši milovanje  dva neba, očarana pričama ulađoh u vilinski svijet i potražih izvor vjerovanja. Sunce na izvoru otvori kapije svijeta koji sam zaboravila. Geografija mog rođenja me prizemljava na brdovitom poluotoku. Vidjeh kako Zemlja uranja u sunčev sjaj i ulazi u carstvo vječne svjetlosti. Jutarnja zvijezda je najavljivala svitanje sna.
"Prejasna Danice, ti koja tražiš sunčevu putanju božice ljubavi, okrijepi svitanjem razum moj......." prizivam jutrenje u sebi.
Tada začuh glas neba.
"Jur ni jedna na svit vila, lipotom se već ne slavi............" zvjezda svitanja i sunoćavanja me šapatom svjetlosti poziva u zagrljaj božanskog sna. "Ja sam ljubav koja sjedinjuje cijeli svijet"
Sjećanje na djetinjstvo i vilinski svijet se izmješao s ovim snom koji budna  sanjam. Pomješaše se biblija, legende mitovi i pjesme sa znanjem i nestadoše  granice među epohama. Još jedno proljeće se rađa i sunce ostaje dulje nad uvalom djetinjstva, najavljuje buđenje prirode i poziva nas u pramaljeće  života. Danas stojim na Olimpu mojih praotaca, iznad kojeg u zlatnom oblaku počiva naše davno vjerovanje. Krenuh niz obronke njihovih snova, da uđem u život, da u dolini gdje počinje život uronim u njega. Zaustavih se u trenutku buđenja i pričinja mi se da u vjetru čujem glas istine.
"Ovdje ćeš pronaći ključ prapočetka postojanja. Ovdje se sjedinjuje nebesko i zemaljsko carstvo u kojem si rođena."
"Kako ću to osjetiti?"
"Zatvori oči i uši i gledaj i slušaj srcem."



Poslušah vjetar. S vrha planine se k meni spusti ljubičasti šapat svjetlosti, eho nekog nekog nepoznatog osjećaja.
"Što li je ovo što osjećam?"
"To vi nazivate anđeosko - ljudsko poklapanje, ali to je dokaz i obećanje u isto vrijeme." glas dolazi s neba.
"Dokaz i obećanje?"
"Dokaz da je tvoja misao došla s neba i obećanje da ćeš se kao misao jednom ovamo vratiti."
"Zar je ovo središte univerzuma?"
"Ovo je središte kotača u kotaču svemirskog vremenskog stroja. Ovdje ćeš čuti misli svojih pradjedova i prepoznati dobre duše umrlih očeva." glas je postajao simfonija univerzuma.
"To su anđeli." prisjećam se priče o anđelu čuvaru.
"To su vile i vilenjaci, oni su znamenja tvoje prošlosti."
"To je pagansko vjerovanje."
"To je vjerovanje u ljubav, u zagrljaj duše i materije, zagrljaj u kojem nema čovjeka siromaha jer oni koji osjećaju ljubav su  možda materijalno siromašni, ali duševno su jako bogati."
"Tko je siromah?"
"Čovjek koji je prodao svoju dušu za varljivo priznanje, čovjek koji piše o ljubavi, ali je ne osjeća, čovjek koji još uvijek lebdi između dva neba i ne može se odlučiti  je li njegova duša svjetlost ili tek lepršava sjenka iznjedrena iz nestabilnosti njegove svjesti. Siromah je čovjek koji ne zna od kuda je došao i kamo želi stići. Čovjek siromah je jednostavno sjenka sebe samoga, sebe izgubljenog u bezdanu neostvarenih snova. Siromašan čovjek živi svoje snove i spokojan  je u svome materijalnom siromaštvu, jer svojim postojanjem, u ovom svijetu vječnih sjena, daruje samo LJUBAV." šapnu mi svjetlost iznjedrena sa izvora vječnosti.
Osjetih u duši klicanje makova, tog kukolja u žitu gladnih snova i  priznanja, uronih u vrijeme pradjedova, u sretan trenutak postojanja bezvremenog svijeta u kojem ne postoji sajmište taština, u kojem se čuje samo tišina osjećanja osjećaja ljubavi. U zrakama ljubičastog svitanja "Adagio" buđenja u galeriji lijepih uspomena. 






Danteov orao, ptica bezvremenosti........







Napustili smo čvrstinu materije, oslobodili se okova nepostojanosti i krenuli u dubinu beskraja ka nikada dovoljno objašnjenom Danteovom raju. S Parnasa do nas dopire pjesma Muza i budi u nama apolonsko-dionizijski osjećaj sna i zanosa, jasnoću i ludilo ljepote stvarnog postojanja. Muzika sfera kroz koje lebdimo, šumovi beskrajnog mora izmješani s pjesmom Muza, sve pretvara u svjetlost punu zlatnih niti koje nas spajaju u svetu spiralu univerzuma. Ujedinjeni bogovima u nama, okrunjeni lovorovim vjencima vječne Dianine i Apolonove ljubavi, mi nestajemo u ljepoti osjećaja.
Dante i Beatriče nam pokazuju rađanje anđela, vjesnika neba, stvaraoca krugova kroz koje prolazimo.
Sjetih se Boticceli-evih ilustracija " Božanske komedije" . Ono što je on zamišljao anđelima sada dotiče naše misli i pretvara ih u energiju koja nas nosi uvijek dalje u vječnost trenutka u sreću osjećaja, u ljubav.
Orionovo sazvježđe se pretvara u Jakobove stepenice koje nas vode u san i mi osjećamo zlatni rez u sebi, osmišljenu energiju, snagu naše želje da pobjedimo prolaznost u kojoj smo rođeni. Danteova ljubav gori nadom u nama, jer tu u vječnom svjetlu prestaje vjerovanje i ostaje samo beskonačnost i ljepota postojanja.
"Univerzum je sastavljen od bezbrojno malih univerzuma koji u sebi nose bezbroj još manjih i tako u nedogled." šapnu pjesnik
"Ušli smo u rascvjetanu sferu vremena gdje kradljivac sna, polumjesecom kiti svoje čelo i suncem obasjava nebesku slavu na safirnoj livadi od zvijezda."odgovorih gledajući prema istočnom nebu.
"Tamo se rađa novi san i smjenuje onaj odsanjani."
"Slušaj, nečujni koraci noći još uvijek tišinom grle tek usnule oči neba."




Jutrenjem u srcu mi ulazimo pod koplja dnevne svjetlosti, postajemo svjetlost i na tonovima njenih boja prelazimo sve granice smrtnicima zabranjenog svijeta. Svjetlost i pomilovanje spojeni u prekrasnu sliku Sofijinog carstva, rascvjetani perivoj vremena, metafora raja postaje naš trenutak, naše postojanje u snu koji nesvjesno već godinama sanjamo. Oslobodili smo se prvog grijeha odvojivši se od sile teže, utopili smo se u prekrasan spoj znanosti i religije koja nas je odgajala ali i osiromašila jedanim osjećajem. Izgubili smo strah, on je ostao kao zla kob iza nas. Uzdigli smo se iznad srednjevjekovnog Svetog brda slobodni, jer smo uspjeli preći granicu nedozvoljenih osjećaja. Ljubav nas je na krilima nebeske ptice uzdigla u bezgriješnost duša, u Sofijin svijet vječnog svjetla. Lakoća postojanja u svijetu svjetla i pokreta, lutanje univerzumima na strunama svjesti, nas je uvelo u svjetove o kojima smo sanjali ili možda tek čitali u djelima drevnih poeta.
"Na ovo putovanje nas je poveo nebeski orlao u kojem se zrcali svijet ." reče mi pjesnik
"Velika ptica u kojoj žive sve ptice je bila cilj ovog misaonog puta."
"Nebeski orao je Bog, u njegovom perju su skupljena sva pera svijeta, sve sudbine i svi životi." stoji u osamnaestom pjevanju Danteova Raja.
"Slušaj tonove sna, osjetit ćeš istinu u bojama koje nas okružuju."
U sredini sredine devetog kruga, u pjeni radosti, u vječnom ljubavnom snu dva bisera napustiše školjku i sjediniše se u blistavu spiralu koja se neosjetljivo omotavala oko nas.
Slušajući tonove nebeske harfe, osjećajući suptilnu simfoniju univerzuma u sebi mi sada svijesno letimo beskrajem Danteovog sna. Kružimo kao nebeski orao nad tamom bezdana u kojem su se izgubili svi grijesi kojima su nas žigosali, koje su nam zločesti, nezreli kradljivci istine u svom neznanju pripisivali.
Nebeski orao živi u nama i dokazuje sve novoizrastajuće istine o čovjeku, univerzumu i ljubavi.


http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/pozornica-trenutka-to-je-tamna-materija.html