Mi rođeni u zenitu sna, na granici između dva neba, kao da smo, pri traženju istine početka, osuđeni na lutanja mitovima i legendama.
Sanjajući početak shvatih da smo se priklonili sjaju onih figura koje su najljepše izražavale zanose sna. Mistični dragulj, vrijedan i nedohvatljiv, sakriven u tami dalekog neba, blješteća aureola dobrote i straha je postala naša sudbina. Stoljeća su tekla nepovratnom rijekom naših zabluda. Cijeli naš život je bio trčanje za suncem koje je svoj najljepši sjaj poklanjalo sutonima na zapadnom nebu. Zaboravili smo da se svjetlost rađa na istoku, da je i Europa kćer podneblja izlazećeg sunca. Nekom čudesnom igrom sudbine smo se našli na granici između svijetla i tame, u zenitu velikog svjetskog sna. Nesigurni u porijeklo nismo mogli spoznati ljepotu koja se, kao svileni tepih satkan od milijuna čvorova, prostirala ispred nas.
Možda zbog toga, jer smo se odrekli vjerovanja u početak, mi lutamo snovima i tražimo istinu i veličamo postojanje i borimo se za priznanje.
Danas kada Europa odlučuje o našoj budućnosti ja se prisjećam jednog davnog sna, budim sjećanja na djetinjstvo.
Stajala sam jednog davnog proljeća na vrhu planine, osjetivši milovanje dva neba, očarana pričama ulađoh u vilinski svijet i potražih izvor vjerovanja. Sunce na izvoru otvori kapije svijeta koji sam zaboravila. Geografija mog rođenja me prizemljava na brdovitom poluotoku. Vidjeh kako Zemlja uranja u sunčev sjaj i ulazi u carstvo vječne svjetlosti. Jutarnja zvijezda je najavljivala svitanje sna.
"Prejasna Danice, ti koja tražiš sunčevu putanju božice ljubavi, okrijepi svitanjem razum moj......." prizivam jutrenje u sebi.
Tada začuh glas neba.
"Jur ni jedna na svit vila, lipotom se već ne slavi............" zvjezda svitanja i sunoćavanja me šapatom svjetlosti poziva u zagrljaj božanskog sna. "Ja sam ljubav koja sjedinjuje cijeli svijet"
Sjećanje na djetinjstvo i vilinski svijet se izmješao s ovim snom koji budna sanjam. Pomješaše se biblija, legende mitovi i pjesme sa znanjem i nestadoše granice među epohama. Još jedno proljeće se rađa i sunce ostaje dulje nad uvalom djetinjstva, najavljuje buđenje prirode i poziva nas u pramaljeće života. Danas stojim na Olimpu mojih praotaca, iznad kojeg u zlatnom oblaku počiva naše davno vjerovanje. Krenuh niz obronke njihovih snova, da uđem u život, da u dolini gdje počinje život uronim u njega. Zaustavih se u trenutku buđenja i pričinja mi se da u vjetru čujem glas istine.
"Ovdje ćeš pronaći ključ prapočetka postojanja. Ovdje se sjedinjuje nebesko i zemaljsko carstvo u kojem si rođena."
"Jur ni jedna na svit vila, lipotom se već ne slavi............" zvjezda svitanja i sunoćavanja me šapatom svjetlosti poziva u zagrljaj božanskog sna. "Ja sam ljubav koja sjedinjuje cijeli svijet"
Sjećanje na djetinjstvo i vilinski svijet se izmješao s ovim snom koji budna sanjam. Pomješaše se biblija, legende mitovi i pjesme sa znanjem i nestadoše granice među epohama. Još jedno proljeće se rađa i sunce ostaje dulje nad uvalom djetinjstva, najavljuje buđenje prirode i poziva nas u pramaljeće života. Danas stojim na Olimpu mojih praotaca, iznad kojeg u zlatnom oblaku počiva naše davno vjerovanje. Krenuh niz obronke njihovih snova, da uđem u život, da u dolini gdje počinje život uronim u njega. Zaustavih se u trenutku buđenja i pričinja mi se da u vjetru čujem glas istine.
"Ovdje ćeš pronaći ključ prapočetka postojanja. Ovdje se sjedinjuje nebesko i zemaljsko carstvo u kojem si rođena."
"Kako ću to osjetiti?"
"Zatvori oči i uši i gledaj i slušaj srcem."
Poslušah vjetar. S vrha planine se k meni spusti ljubičasti šapat svjetlosti, eho nekog nekog nepoznatog osjećaja.
"Što li je ovo što osjećam?"
"To vi nazivate anđeosko - ljudsko poklapanje, ali to je dokaz i obećanje u isto vrijeme." glas dolazi s neba.
"Dokaz i obećanje?"
"Dokaz da je tvoja misao došla s neba i obećanje da ćeš se kao misao jednom ovamo vratiti."
"Zar je ovo središte univerzuma?"
"Ovo je središte kotača u kotaču svemirskog vremenskog stroja. Ovdje ćeš čuti misli svojih pradjedova i prepoznati dobre duše umrlih očeva." glas je postajao simfonija univerzuma.
"To su anđeli." prisjećam se priče o anđelu čuvaru.
"Što li je ovo što osjećam?"
"To vi nazivate anđeosko - ljudsko poklapanje, ali to je dokaz i obećanje u isto vrijeme." glas dolazi s neba.
"Dokaz i obećanje?"
"Dokaz da je tvoja misao došla s neba i obećanje da ćeš se kao misao jednom ovamo vratiti."
"Zar je ovo središte univerzuma?"
"Ovo je središte kotača u kotaču svemirskog vremenskog stroja. Ovdje ćeš čuti misli svojih pradjedova i prepoznati dobre duše umrlih očeva." glas je postajao simfonija univerzuma.
"To su anđeli." prisjećam se priče o anđelu čuvaru.
"To su vile i vilenjaci, oni su znamenja tvoje prošlosti."
"To je pagansko vjerovanje."
"To je vjerovanje u ljubav, u zagrljaj duše i materije, zagrljaj u kojem nema čovjeka siromaha jer oni koji osjećaju ljubav su možda materijalno siromašni, ali duševno su jako bogati."
"Tko je siromah?"
"Čovjek koji je prodao svoju dušu za varljivo priznanje, čovjek koji piše o ljubavi, ali je ne osjeća, čovjek koji još uvijek lebdi između dva neba i ne može se odlučiti je li njegova duša svjetlost ili tek lepršava sjenka iznjedrena iz nestabilnosti njegove svjesti. Siromah je čovjek koji ne zna od kuda je došao i kamo želi stići. Čovjek siromah je jednostavno sjenka sebe samoga, sebe izgubljenog u bezdanu neostvarenih snova. Siromašan čovjek živi svoje snove i spokojan je u svome materijalnom siromaštvu, jer svojim postojanjem, u ovom svijetu vječnih sjena, daruje samo LJUBAV." šapnu mi svjetlost iznjedrena sa izvora vječnosti.
Osjetih u duši klicanje makova, tog kukolja u žitu gladnih snova i priznanja, uronih u vrijeme pradjedova, u sretan trenutak postojanja bezvremenog svijeta u kojem ne postoji sajmište taština, u kojem se čuje samo tišina osjećanja osjećaja ljubavi. U zrakama ljubičastog svitanja "Adagio" buđenja u galeriji lijepih uspomena.
"To je pagansko vjerovanje."
"To je vjerovanje u ljubav, u zagrljaj duše i materije, zagrljaj u kojem nema čovjeka siromaha jer oni koji osjećaju ljubav su možda materijalno siromašni, ali duševno su jako bogati."
"Tko je siromah?"
"Čovjek koji je prodao svoju dušu za varljivo priznanje, čovjek koji piše o ljubavi, ali je ne osjeća, čovjek koji još uvijek lebdi između dva neba i ne može se odlučiti je li njegova duša svjetlost ili tek lepršava sjenka iznjedrena iz nestabilnosti njegove svjesti. Siromah je čovjek koji ne zna od kuda je došao i kamo želi stići. Čovjek siromah je jednostavno sjenka sebe samoga, sebe izgubljenog u bezdanu neostvarenih snova. Siromašan čovjek živi svoje snove i spokojan je u svome materijalnom siromaštvu, jer svojim postojanjem, u ovom svijetu vječnih sjena, daruje samo LJUBAV." šapnu mi svjetlost iznjedrena sa izvora vječnosti.
Osjetih u duši klicanje makova, tog kukolja u žitu gladnih snova i priznanja, uronih u vrijeme pradjedova, u sretan trenutak postojanja bezvremenog svijeta u kojem ne postoji sajmište taština, u kojem se čuje samo tišina osjećanja osjećaja ljubavi. U zrakama ljubičastog svitanja "Adagio" buđenja u galeriji lijepih uspomena.
http://sto-je-zivot.blogspot.com/
http://www.croatia.ch/kako/080117.php
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=4988
http://www.croatia.ch/kako/080117.php
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=4988
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen