Golgota

"Što nam to oni hoće dokazati?" upita jedan mladić grupu s kojom je sjedio na proplanku i promatrao izlazak sunca.
"Da naši učitelji nisu Bogovi." reče mu blago djevojka naslonjena na njegovo rame.
"Pa mi to znamo, mi znamo da ljepota dolazi iz nas samih, da su svitanja trenutci našeg stvarnog buđenja i da je uskrsnuće svakodnevna pojava."
"Oni će ih sigurno ubijati da bi nama dokazali da je njihovo učenje laž." djevojka iznenada shvati istinu u pozivu na sudbonosno svitanje.
"Moramo ih upozoriti."uzviknu mladić
U tom trenu bijele golubice koje su kao i svakog jutra slijetale na travnjak pored njih poletješe u nebo.
"One će ih obavjestiti." reče mirno djevojka."A mi moramo krenuti, ako hoćemo na vrijeme stići do vrha planine."
Iz svih gradova su krenule kolone mladih ljudi koji su cijelo vrijeme šutili i mislima sudjelovali u sudbini mladog čovjeka i dvanaestorice.Na proplanku podno planine je sunce sjalo zlatom. Mladost je promatrala nebo i let bijelih golubica prema moru. Vidješe i ogromnog orla kako ih slijedi. Kada su se bijele ptice vraćale prema planini orla više nije bilo. Nebo je blještalo zlatnom kišom, a ka vrhu planine se iznenada podigla duga.
"Bilo bi krasno prošetati duginim bojama i otići do onog oblaka u kojem se krije vrh." reče dječak velikih tamnih očiju.
"Možda ćemo jednom, kada odrastemo, naučiti i korake sna i moći lutati nebom." šapnu djevojčica duge plave kose.
"Učitelj kaže da materija sna dolazi s neba, da su to sitni končići koji plešu za nas još nevidljiv ples i sviraju za nas nečujnu muziku."
"Pogledaj onaj oblak, izgleda kao kočija."
"Tko sjedi u njoj?"
"Mislim da je to sveti Nikola koji nam donosi poklone."uskliknu djevojčica.
Djeca su zadivljeno promatrala srebrenastu Trojku letećih konjića. Iz kočije sav u bjelom izađe starac duge sjede brade i srebrenim stepenicama se spusti k njima.
"Tamo gore na vas čeka učitelj. Pođimo da stignemo na vrijeme." reče zaštitnik djece i putnika.
"Što će se dogoditi gore?" upita ga dječak
"Čudo."
"Čuda se ne događaju, čuda su dio nas samih. Učitelj kaže da mi svojom energijom određujemo ono što će nam se događati."
"Ovo što će se danas dogoditi je izvan vaše moći, to organizira neka vama, do danas, nepoznata energija."
"Ali ju mi svojim mislima i svojom ljubavi možemo usmjeravati." ustraje tvrdoglavo dječak i onda iznenada zašuti. Ispred njih se pojaviše kolone već pomalo umorne mladosti koja je pješačila već danima. Iza njih su nadolazile nove grupe. Šutnju i tišinu su razbijali udarci bure u krošnjama stoljetnih šuma.
Starac prosu ispred njih Jakovljeve stepenice ka vrhu.
"Ovo je kao u "Božanskoj komediji." reče djevojka prekrasna osmjeha.
"To je znak da smo stigli do vrata neba." grleći je odgovori mladić nešto stariji od nje
"Umorna sam od ovog dalekog puta, ali mi se čini kao da se nalazimo podno naše planine pune tajnovitih bića koja će nam pokazati put."
"Uspet ćemo se ovim stepenicama do vrha."
Sve povorke se spojiše u jednu i počeše se uspinjati srebrenim stepenicama.Na vrhu je porota već sjedila na drvenim tribinama. Trinaest križeva je stršilo u nebo. Muškarci s maskama na licima su stajali oko križeva. Po snijegu su sjedili umorni dječaci i djevojčice, mladići i djevojke, a novi su nadolazili. Bilo ih je na tisuće, ali se nije čuo ni jedan glas. Tišina koja se širila vrhom planine je postajala za porotu sve neugodnija. Utihnuo je i vjetar, sunce se polako dizalo, a nebo mjenjalo tonove boja dok nije postalo spektar duginih boja. Ogromno jato bijelih golubica je letjelo iznad platoa i iz njihovih kljunova je umjesto gugutanja počeo padati zlaćani prah.Mladi čovjek i dvanaestorica su stajali ispred križeva. Iz perunika se polako slične svilenim trakama pojaviše vile i zaplesaše svoj vilinski ples.Tisuće glasova odjednom zapjeva
"U jaslicam prostim rodio se bog koji s neba siđe radi puka svog....................."
Muškarci s maskama na licima krenuše prema grupi u želji da ih savladaju i okuju na križeve. Vile ih opkoliše i zapetljaše njihove ruke u čvorove.
"Priznajte ovoj mladosti prevaru, odajte im svoje mađioničarske trikove." sa drvenih tribina zaurla porota.
Mladost se počela smijati. Njihov smijeh je odjekivao planinom i vraćao se s neba kao jeka. Mladi čovjek i dvanaestorica su se isto smijali. Smijeh je zvonio kao zvona sa svih katedrala, zvona koja najvljuju uskrsnuće.
"Ovo je svitanje koje svjetlošću stuparasprši tmine grijeha.Ovo je svitanje koje danas po svem svijetu one,što u ljubav vjeruju,od tmina grijeha i od opačina otima,vraća milosti i pridružuje svetosti.Ovo je noć, u kojoj je ljubavraskinula okove smrtii kao pobjednik stala među nas"
Glas je dolazio s neba vjetrom koji je raznosio zlaćanu prašinu svijetom. Smijeh kao zaraza, smijeh sretne mladosti otvori vrata neba i na njima se ukaza starac duge sjede brade.
"Ovo je Bog." pomisliše djeca i njihove misli se spojiše u energiju iz koje se vrh planine pretvori u beskrajni prostor pun sunca.
"Ne, ja sam samo dio vašeg sna, ja sam ruka majke koja vas miluje kada ste bolesni, pogled oca kada učinite pogrešku, osmjeh učitelja kada naučite zadaću, vaše uzbuđenje kada sretnete ljepotu u drugim očima, vaše suze kada ste tužni i vaša ljubav koju nosite u sebi."
Djeca su se smijala i držala za ruke, tisuće stisaka je stvorilo obruč u kojem je, kao crna rupa, stršala drvena tribina s porotnicima.
Starac nastavi:
"Vaš smijeh je umor, koji ste osjećali, pretvorio u krepost. Ostanite vjerni sebi, ostanite vjerni snazi vaše ljubavi. Ljubav koju poklanjate i vaša svjesna spoznaja služe smislu zemaljskog života. Molim i preklinjem vas, nemojte napuštati zemaljsku stvarnost i nesmotreno leteći u visine udarati o zidove zamišljene vječnosti. Raj, koji mnogi koriste kao zamku za nesigurne, je tu među vama u vašem snu koji živite. Vi nosite beskonačnost u konačnosti vaših tijela."



Smijeh je postajao vjetar i glas starca, koji je nestajao u zlaćanom oblaku, se mješao s njim. Drvo koje je u tom trenutku izraslo na vrhu planine baci sjene na sve četiri strane kamenjara. Križeva više nije bilo, na njihovim mjestima su procvali grmovi bijelih ruža, kao znamenja, koji će potsjećati na pobjeđenu zlu misao i uskrsnuće ljubavi. Spustila se sunčevom svijetlosti u njegov san i on je vidje istu kao onda, kada ju je u jednom svitanju po prvi put ugledao ratnik sunčeve svjetlosti, kako lebdi bosonoga, kao vizija, iznad velike rijeke bez povratka i govori:

Budim se zbog sunca koje

miluje svitanje,

budim se zbog osmijeha neba,

zbog ljepote moga i tvoga buđenja i

volim te pogledom, sluhom i okusom.

Budim se i zovem te

krenimo do kraja svijeta

dotaknimo rosu na travi

te čudesne dragulje,

darove sretnog buđenja.

Ratnik sunčeve svijetlosti zadivljen trenutkom promatra mladu ženu odjevenu u svilenu haljinu. U njenu dugu kosu, uplitale su se zrake tek probuđenog sunca. Omamljen tim čudesnim sjajem, ratnik šapnu:

Budim se zbog ljepote svemira i vremena,

te daleke ljepote skupljene u naše

ovdje i sada.

Budim se

zbog ljudi koji bezimeni prolaze ulicom,

zbog trgova na kojima slušamo tišinu,

budim se

zbog parkova u kojima pjevaju ptice

budim se zbog istine u srcu,

zbog sreće,

zbog osmijeha kamenih spomenika,

zbog prerano zaspalih prijatelja

U drevnim vremenima mnogo ljudi je koračalo stazom kojom je on tog jutra krenuo, ali danas se rijetko tko odluči plivati uz rijeku bez povratka. Ono što je ugledao u oblaku sunčane prašine bila su stoljeća sjedinjena u taj čudesni treptaj oka. On pruži ruke da osjeti prohujalo vrijeme, da dotakne oblak u kojem se tog trena zrcalio život, život pun sjećanja, misli i osjećaja.

KRAJ!


http://www.croatia.ch/kako/070319a.php
http://requiem-ljubavi.blogspot.com/2007/11/requiem-jednoj-velikoj-ljubavi.html
http://pjevaju-vile-slovinske.blogspot.com/